3. 3. 2010.

Eva Braun , pogled kroz predstavu








             Postnacistička istraživanja Hitlerova režima uglavnom polaze od pitanja Alfreda Grossera: kako je to uopšte bilo moguće. Zašto je većina nemačkih institucija (vojska, sudstvo, školstvo) toliko entuzijastično podržala Hitlerovu politiku mržnje? Ponuđeni odgovori, od nemačke ekonomske inflacije do propagande nacionalnih mitova, izostavljaju činjenicu da fašizam – kao ideologija - nije prestao sa slomom Trećeg Reicha. Interes za Mein Kampf očito postoji i danas.  Doktrini  "superiornosti" nad mnoštvom. Hitlerova retorika eksplicitno je govorila protiv hrišćanstva i socijalizma kao "nakaradne" brige za podčinjene i slabije. Kao što znamo, "demokratsku rulju" i "kukavičke pacifiste" nacisti su pokušali i fizički ELIMINISATI. Osim toga, čini se da u današnjim društvima traje vrlo slična volja za eliminacijom slabijih. Moram priznati da me ne zadovoljavaju ni psihološka objašnjenja tipa fašizam proizlazi iz dubokog osećaja nesigurnosti i nevoljenosti pojedinca: verovatno je tome tako, ali ne vidim na koji bi način sva porodična i intimna otuđenja mogla završiti na terapijskim kaučima. Kako se onda uopšte možemo nositi s voljom za fašističkom podelom ljudi na "viševredne" i "manjevredne", s fašističkim stavom kako ništa osim krajnjeg nasilja nema nikakvog smisla ili s fašističkom ideologijom poželjne žrtve u krvi?

Umetničko delo, kao npr. predstava o Evi Braun , otvara neke mogućnosti odgovora.




Tvornica snova

Publika, smeštena na EXIT-ovu pozornicu (radi isticanja kamernog ambijenta), Evu Braun susreće u poziciji potpune nemoći: nemu, umorno ispruženu na sofi, zaokupljenu mehaničkim milovanjem lisičjeg krzna kojim se ogrnula. Izvanrednom samokontrolom geste i glasa glumica Darija Lorenci ulazi u ulogu Eve Braun iz perspektive poražene Nemačke, Nemačke kao Hitlerove ljubavnice koja nije ostvarila san o dominaciji svetom. Spori put tela do uspravne geste prati ispoved junakinje o šesnaestogodišnjem stažu igranja "ljubavnice najmoćnijeg čoveka sveta"; uloge u kojoj je Eva Braun morala pristati na stereotip "neobavezno glupe pratilje inteligentnog muškarca".

U ogledalu političke filozofkinje Hannah Arendt, ovakvo "opravdavanje" zla kao banalne poslušnosti ili plitkog oportunizma još jednom publiku poziva na propitivanje vlastitog izbora pristanka ili suprotstavljanja političkom nasilju. Dvoumice oko grotesknosti, tragičnosti ili možda ipak ljudskosti ambicioznog lika "nerealizirane glumice", heroine koja ne bi prezala od života bolje plaćene i posve usamljene prostitutke samo ako je to način da dobije glavnu ulogu u velikom filmskom spektaklu o epskoj pobedi nacizma, osnovica su dramske intrigantnosti lika. Volja Eve Braun u čitavoj transakciji s Hitlerovom seksualnošću vezana je, dakle, za san o glumačkoj karijeri te snimanju holivudskog filma o "ljubavi" s "najmoćnijim čovekom sveta"; jedino što bi želela da Hitlera ne igra veliki vođa lično, nego "bitno fotogeničniji" Clark Gable, po mogućnosti u režiji Fritza Langa.

Već i spomenuta "idealna podela" filmskih zaduženja svedoči o stupnju kulture naslovne junakinje komada. Drama nudi i zanimljivu studiju ledenog licemerja.  Eva Braun o Hitlerovoj privlačnosti izjavljuje: Ne bih mogla podneti njegov izgled da nije Fürer. Čini se da dramatičar Stefan Kolditz, nekadašnji asistent Heinera Müllera, traga za ženskom varijantom glumačkog Mefista kao nacističkog sluge iz romana Klaussa Manna: ženskim licem "zavedene" Nemačke. Zanimljivo je da mnoge suvremene kritike nacizma, od dramskog dela Thomasa Bernharda do Schwabovih Predsednica ili Kolditzove Eve Braun, kao fokus individualne i kolektivne neetičnosti uzimaju lažne ženske "žrtve" iz malograđanske svakodnevice. Njihova servilna stvarnost u pravilu je postavljena kao kontrast megalomanskim ambicijama o upravljanju svetom. Obe varijante de facto pronalaze korijen fašizma u eskapizmu likova.

Čekanje...

      EXIT-ova predstava hronološki prati poslednjih pedeset minuta života Eve Braun, no pritom niz analepsi upoznaje publiku s dužom istorijom dotadašnjeg Evina načina života. Ono što je junakinju ikad zanimalo tiče se doterivanja, kozmetičkih preparata, novih cipela, ceremonijalnih zabava visokog društva. Ambicija glume zapravo je lažna ambicija – Eva nema ni interes ni kvalifikacije vezane za izvedbeno usavršavanje, ali (simetrično Hitleru), želi vladati ljudskom pozornošću i želi biti apriorno prihvaćena. Darija Lorenci fenomenalno igra psihotično, na početku depresivno, ali kasnije sve bjšnje raslojavanje lika Eve Braun u furiju nerealizirane mitomanije. U beketovskoj tradiciji beskrajnih čekanja na Događaj koji se nikako ne može dogoditi (jer ga se očekuje IZVANA, umesto da ga se izazove IZNUTRA), Eva Braun dugogodišnje čekanje statusa zvezde u poslednjem satu svog života zamenjuje čekanjem na smrtnu osudu. Izriče je sama sebi, kako bi barem u smrti pokraj Hitlera bila prepoznata kao njegova tajna ljubavnica. Dramu završava na kolenima, ponovno u poziciji nemoći, ovaj put definitivne.

U analitičkoj tradiciji Aarona Becka, mogli bismo zaključiti da stalno "čekanje" protagonistkinje zapravo konotira smrt za života – apsolutno odustajanje od svega osim snova, zbog toga "mirno" ili ravnodušno primajući i vesti o tuđim smrtima. Pasivnost junakinje neprestano legitimira genocidnu politiku koja se odvija svuda oko nje (Eva Braun zna sve o koncentracionim logorima). Drugim rečima, Eva Braun ili Nemačka sebe su dovele u stanje ravnodušnog leša davno pre no što su počela osvajanja okolnih zemalja ili ubijanja nepoćudnih građanina.

Istina glume

Naglašavam da je svaki pokret i svaki udisaj Darije Lorenci ne samo do kraja motiviran, nego glumački duboko prostudiran. Lorencijeva u isti mah i optužuje i brani Evu Braun, poklonivši joj puno više od opšteg mesta Hitlerove ljubavnice: očaj, okrutnost, bes, poslušnički karakter, traumu zarobljenosti u vrlo restriktivnu socijalnu ulogu večitog čekanja da joj Hitler udeli nekoliko minuta svog vremena te daljnjeg čekanja da se domogne slavne filmske uloge. U slučaju umetnice Darije Lorenci ne radi se ni o glumici kao estradnom zabavljaču ni o glumici kao isključivo vizualnom ukrasu kazališnih slika. Naprotiv, reč je o kompletnoj umetničkoj izvedbi intelektualne i emocionalne refleksije. U izvedbi Lorencijeve, fašizam se dogodio (i događa) onda kada opsesivno posegnemo za mitovima o Velikom Spasitelju, umesto da nesavršenom svetu pomognemo nesavršenom samoinicijativom.

Eva Braun također postavlja pitanja o smrtonosnom manjku zainteresiranosti građana za političke događaje te o kobnim posledicama autističnog povlačenja u privatne snove. Vredno je reći da predstava režijski ne mora posezati za gestom velikog spektakla kako bi razobličila složeni sistem socijalnih nepravdi: intimistički fokus jednako toliko otkriva gnjilež u središtu opresivnih hijerarhija. 

Нема коментара:

Постави коментар