1. 6. 2017.

Embrouz Gvinet Birs








Smrt Halpina Frejzera



Deo iz priče Događaj na mostu preko Sovine reke


… Čovek koji je trebalo da bude obešen imao je na izgled oko tridesetpet godina. Bio je civil, ako se moglo suditi po njegovom odelu, odeći plantažera. Lice mu beše lepo – prav nos, čvrsta usta, široko čelo, s kojeg je dugačka zagasita kosa bila začešljana pravo unazad, padajući iza ušiju na okovratnik dobro skrojenog kaputa. Imao je brkove i šiljastu bradu, ali bez zalizaka; oči mu behu krupne i tamnosive, sa ljubaznim izrazom koji bi se teško očekivao kod čoveka čiji je vrat u omči. Očigledno, to nije bio neki prost ubica. Širokogrudi vojni zakon omogućuje vešanje raznih vrsta ljudi, pa ni otmena gospoda nisu isključena.
Pošto su pripreme završene, dva redova odstupiše i svaki povuče dasku na kojoj je stajao. Narednik se okrete kapetanu, pozdravi i stade tik iza tog oficira, koji, takođe, koraknu u stranu. Nakon ovih manevara, osuđenik i narednik ostadoše na krajevima iste daske koja se pružala preko tri mostovne grede. Kraj na kojem je stajao civil skoro je dopirao do četvrte. Ali ne sasvim. Ranije je dasku u tom položaju držala kapetanova težina, a sad – narednikova. Na znak prvog, ovaj će iskoračiti u stranu, daska će se nakriviti i osuđenik će propasti između pragova. Njegov razum morao je priznati jednostavnost i delotvornost ovog rešenja. Lice mu ne beše pokriveno, niti oči povezane. Jedan trenutak gledao je svoj „nesigurni oslonac“, pa dopusti pogledu da odluta uskovitlanoj vodi matice koja je pomamno jurila pod njegovim nogama. Pažnju mu privuče komad razigranog splavljenog drveta i on ga otprati pogledom niz struju. Činilo se da se neobično polako kreće! Kako je struja spora!
Sklopi oči kako bi svoje poslednje misli usresredio na ženu i decu. Voda pozlaćena tek izgrejalim suncem, sumorna magla pod obalama dole nizvodno, utvrđenje, vojnici, parče naplavka – sve ga je rastrojavalo. Ali sad posta svestan nove smetnje. Kroz misli o najmilijima razlegao se zvuk koji se nije mogao ni prenebregnuti, ni pojmiti: oštro, razgovetno metalno dobovanje slično udarcima kovačevog čekića po nakovnju; imalo je istu zvonkost. Pita se šta je to, i da li je zvuk neizmerno dalek ili blizak – činilo se oboje u isti mah. Ponavljao se u pravilnim razmacima, ali beše spor poput odzvanjanja pogrebnog zvona. Iščekivao je svaki udarac sa nestrpljenjem i – ne znajući zašto – sa zebnjom. Intervali tišine postahu sve duži; odgađanje ga je izbezumljivalo. Proređujući se, zvuci su dobijali u jačini i oštrini. Parali su mu uvo kao ubodi noža; plašio se da će vrisnuti. To što je čuo bilo je otkucavanje njegovog časovnika.


Str. 6 -7

Preveo Branko Vučičević
SOLARIS, Novi Sad, 1994.

------------

Embrouz Birs je priču Događaj kod Sovine reke napisao 1866. godine. Objavljena je tek 1891. godine. Smatra se antologijskom pričom svetske književnosti. Podeljena je na tri dela. Prva scena koja se dešava na na železničkom mostu kod Sovine reke, u Alabami, nekoliko minuta pred izvršenje smrtnae kazne nad čovekom koji gleda u brzu vodu , čoveka čije ruke su zabačene iza leđa , a oko vrata mu je obavijeno uže, omča. Njegovi dželati su dva redova Federalne armije. Birs zatim opisuje čoveka koji treba da bude obešen: lepo lice, očiju tamnosivih, krupnih , začešljane kose, tridesetpet godina, po odeći plantažer. Tu su vojnici koji nezainteresovano motre na prilaz mostu, oficir koji treba da odskoči sa daske. Tek u drugom delu priče saznajemo da se čovek zove Pejton Farkver, da je iz stare imućne alabamske porodice, secesionista, privrženik Juga. Na njegovu plantažu je stigao vojnik na konju i zatražio malo vode. Bio je to uhoda federalista koji je radoznalom domaćinu kazao neke podatke o zbivanjima oko mosta na Sovinoj reci gde Jenkiji popravljaju prugu i „ spremaju se za novo napredovanje“. Treći deo priče Embrouza Birsa Događaj na mostu preko Sovine reke je trenutak kada obešeni Pejton Ferkver , nakon što je oficir odskočio sa daske , a samim tim se zategla omča oko vrata na smrt osuđenog zbog sabotaže.Koncizno, bez suviše reči, Barns čitaocu ostavlja nada da je osuđenik padom u reku uspeo nekako da preživi, a onda u jednoj rečenici poništava tu nadu. U tom trećem delu kondenzovan je poslednji trenutak života i svesti koja se munjevito gasi da bi ostao samo bol koji traje. Ova priča je majstorski komponovana, i kako to Birs čini u svojim pričama podređena jednom dominantnom efektu , temi, ovog puta, bolu na smrt osuđenog. Opis bola u trenutku smrti koji je nastao snažnim delovanjem omče oko grla, svest o bolu koji se širi njegovim telom i deluje kao „struja ustalasalog ognja koji ga zagreva do neizdržive temperature“, precizan je do poslednjeg trenutka, neizdrživog… Nada ne napušta osuđenika i on zamišlja svoj spas…Čitalac ima utisak da se ipak osuđenik spasao, a onda čuveni Birsov obrt. Sve osuđenikove misli se pretvaraju u „tamu i tišinu“, on je mrtav i „ njegovo telo, prebijene kičme, blago se njiše tamo – amo ispod greda mosta na Sovinoj reci.“.



___________________________

U MOLSKOM TONU

ELEGIJA

Loš znak proriču hulje danu što se razdvaja,
Besposlena gomila niz do se gubi,
Mudrac ka domu ide, samo ja ostah do kraja,
U molskom tonu da dangubim.


VERA

Propovedi i poslanice naučiše svinje
Da misle kako bog ima rilo i čekinje.


SAMI

Kremen se, gle, sa čelikom mazi!
Misao shvata u plamenoj snazi,
Gde on, čelik, grli nju, stenu
Uz samoću tajanstvenu.


NOVA DEKLOGA

Imaj jednog Boga, jer kolena bride
Ako ka mnogim molitva ide.

Ne qubi odraze, već samo taj slik,
Kovanicu što nosi tvoje zemlje lik,

Nemoj ime Božije zalud da se čuje,
Zaklinji se onda kad će da deluje.

Od nedeljnog rada ruke poštedi,
I radi samo kad ti se naredi.

Poštuj roditelje, njinu volju sledi,
Ako tvoju sreću ona unapredi.

Ne ubij, jer slobodni bili bi oni,
Bože da dušmane stalnom patnjom goniš.

Ne ljubi ženu svog komšije,
Ali zato razvod za prigovor nije.

Glupo je krasti, lakše je da varaš,
Jer veći bol drugom tako stvaraš.


Odmahni glavom, ne svedoči laži,
Da si čuo glasine, na sudu tako kaži.

Koga stalno žudnja prati,
Prilika da zgrabi, neće mu se dati.



SIGURNOSNA KVAKA



Videh jednom ruinu čoveka
Gde je nad otvor lifta stao,

Dok posada ostrvljena čeka
Tu kraj mesta gde je pao.

Podvučeno rekoh, da čuje
Ta jadna, strašna vreća mesa:

“Položaj tvoj iznenađuje,
Da se ja zbog tvoga vrata stresam„.ž

Tad ruina nasmeja se jadno,
Ustade i reče mi značajno:

“Pa, ne bih drh’to tako gadno,
Da nije dve nedelje on polomljen trajno„.

Zatim, dalje objašnjenje dade
I poče da zbori molbe mnoge,

Al’ moja pažnja tad pade
Na njegove ruke i noge.

Sa dostojanstvom tako leže,
Kako su samo tvrdoglave,

Jer, obe bez milosti teže
Da jedna drugoj alibi prave.

Detaljnu priču sam poveo,
Jer turobnost njegovu čine,

O kojoj najpre nisam hteo
Da raspredam u tančine.

Ništa gore no da strah me uhvati
đto saznah da takva priča postoji,

Više od gospode što se sjati
Da uz otvor lifta stoji.

Figurativno priča zbori
I alegoriju krije,

Zbilja je sva u metafori,
A greda još pala nije.


Mislim da nije časna slika
Da pisac se prevarom služi,

I prezire pera lovorika
Koje mu obmana pruži.

Jer, to su politike dela,
U liftu ovom sada,

Čoveka bi svakog uzela,
Ako mu dar tom soju pripada.

Pukovnik Brajan* darovit je bio
(Jer on je taj što uzdignut beše),

I dar ga je gore fino pogodio,
Dok mu glava ne zapleše.

Tada se konopac o njega obmota,
On pade na zemlju pun boli,

Gde ga zbog nasilnog života
Baš niko ovde ne voli.

Živeo je, al’ ga niko ne poznaje,
Bar ga takvog ne bi mogli znati,

Pouku ova pesma daje:
Sigurnosnu kvaku treba podmazati!


SLOBODA

Sloboda, to đak svaki zna,
Vrisnu kada je Košćuško** pao,

U svakom vetru čujem ja,
Vrisak njen se razlegao.

Vrišti kad kralj uz kralja krene,
I vlade kad uz njih staju,

Da lancem sputaju noge njene
I posmrtno zvono joj daju.

Kad glasove bace vladari
Koje ne povrate lako,

Kroz blesak što kugom zari,
Njen urlik buja jako.


Zbog moži što data je njima
Da pokore i ruže,

Svaki nebesa otima
A pakao njoj pruže.


* Birs najverovatnije misli na Brajana Grimsa, proslavljenog pukovnika Konfederacije, potom generala, ubijenog od strane atentatora koji je kasnije pogubljen.
** Poljski rodoljub (1746–1817).




Preveo s engleskog Bojan Belić

izvor : Savremenik, broj 197-198 / 2011


______________________






DOVITLJIVI PATRIOTA


Dobivši audijenciju kod kralja, Dovitljivi Patriota izvuče papir iz džepa i reče:

- Ako je po volji Vašem Veličanstvu, imam ovde formulu za konstrukciju oklopa koji nikakav top ne može probiti. Kada bi takav oklop prihvatila Kraljevska mornarica, naši bi ratni brodovi bili neuništivi i time nepobedivi. Ovde su, takođe, izveštaji ministara Vašeg Veličanstva koji potvrđuju vrednost ovog izuma. Svoja prava na njega prepustio bih za milion tumtuma.

Pregledavši papire, Kralj ih odloži i obeća mu nalog za Lorda Glavnog blagajnika Odela za iznuđivanje za isplatu milion tumtuma.

- A ovde - reče Dovitlivi Patriota, izvlačeći još jedan papir iz drugog džepa - ovde su planovi za izradu topa kog sam izumeo, a koji će probiti taj oklop. Kraljevski brat Vašeg Veličanstva, Impreator od Banga, rado bi ga otkupio, ali lojalnost Vašem prestolu i Vašoj ličnosti sili me da ga najpre ponudim Vašem Veličanstvu. Cena je milion tumtuma.

Dobivši obećanje još jednog čeka, zavuče ruku u još jedan džep, primetivši:

- Cena ovog topa bila bi mnogo visša da nije činjenice da se njegovi projektili mogu tako efikasno odbiti obradom oklopnih ploča mojom posebnom metodom, jednim novim...

Kralj dade znak Glavnom velikom povereniku da priđe.

- Pretražite ovog čoveka - recče - i izvestite me koliko ima džepova.

- Četrdeset i tri, gospodaru - recče Glavni veliki poverenik zavrsivši pretragu.

- Ako je po volji Vašem Veličanstvu - zavika Dovitljivi Patriota preplašeno - u jednom od njih je duvan.

- Uhvatite ga za noge i protresite ga - reče kralj - a zatim mu izdajte ček na četrdeset i dva miliona tumtuma i smaknite ga. Neka se objavi kraljevski ukaz kojim se dovitljivost proglašava smrtno kažnjivim delom.

_______________________________

Deo iz zbirke eseja SENKA NA SUNČANIKU

Smrtna kazna

Nova žena je protiv smrtne kazne, prirodno, jer ona je vatrena i odvažna u uverenju da ma šta da je posredi, pogrešno je. Ona je došla na ovaj svet da malo popravi stvari i ražalošćena je ako broj tih stvari ne odgovara njenim potrebama. Pitanje je značajno na više načina: ne samo po svom odnosu prema novom nebu i novoj zemlji koja će biti proizvod ženskog sticanja prava glasa. Ne može biti sumnje da većina žena ima prigovor na smrtnu kaznu iz sentimentalnih razloga koji odnose potpunu prevagu nad praktičnim razlozima u njenu korist, a koje bi one mogle biti nagovorene da shvate. Uz pomoć manjine muškaraca pogođenih istom mentalnom bolešću, one će nesporno sprovesti ukidanje te kazne u prvoj petoletki svog političkog delovanja.

Str. 72

Ne računajući popularnu izreku, ljudska priroda nije bila ni iz daleka ista kao ova sadašnja. U vrlo drevno doba onog ranog engleskog kralja Džordža III kada su žene javno spaljivane na lomači za različite prestupe, a muškarci su vešani za „zavere“ i deca za krađu, kao i u još davnija vremena (oko 1530. godine) kada su trovači kažnjavani zamakanjem u ključalu vodu nekoliko puta, raznim vrstama zlikovaca je prosipana utroba, a za neke se misli da su iskusili pene forte et dure stavljanjem pod prese za ceđenje ( kazna koju je Igoovo pero učinilo poznaton – u književnosti) – u tim zlim starim vremenima moguće je da je zločin cvetao, ne zbog strogih zakona, već uprkos tome. Moguće je da su naši poštovani i poštovanja vredni preci razumevali ondašnju situaciju, nešto bolje no što mi to razumemo s ove strane ponora godina i da nisu bili nerazumni varvari kakvim ih mi smatramo. A ako jesu, kakva mora da je bila bezumnost i varvarstvo zločinačkog elementa s kojim su se suočavali?
Daleko od toga da smatram kako oštrina kazne može imati sprečavajuće dejstvo kao i sama verovatnoća da će kazna biti izvedena…
Str. 74

Prevela Ljiljana Marković
Službeni glasnik
Beograd, 2011.
_____________________________


POSLEDNJE PISMO / JAVLJANJE

sedamdesetogodišnjeg pisca Embrouza Gvineta Birsa napisano je u Čihuahui, Meksiko, 26. decembra 1913.

"Nisam bio tolerantan prema tvojoj budalastoj zamisli po pitanju moje najavljene posete Andima. Pozirao sam. Ne znam zašto misliš da su Andi posebno spektakularni – verovatno zato što nisi mnogo putovao. Meni nisu ništa grandiozniji nego Stenovite planine ili Koust rejndž – to su samo geografske odrednice, ali ja ne želim da budem određeniji. Predeo koji sam imao na umu mamio me je celog života – sada više nego ranije, zato što je, ne udaljeniji, nego nepristupačniji za mnoge stvari od kojih je čovek u mojim godinama već samrtnički umoran. Kakvu si samo ‘interpretaciju’ uneo u pisma upućena meni s obzirom da to mesto nisi ni video, nisi našao za shodno da me obavestiš, što je trebalo da uradiš pre nego što si mi zamerio (ja ne primam dobro prebacivanje), ali to si uradio. Pretpostavljam da si navikao da se baviš ‘interpretiranjem’.


Obožavaš boga koji (svemoguć i sveznajući) nije u mogućnosti da pošalje razumljivu poruku svojoj deci i mora da ima milione plaćenih interpretatora, a i ti si jedan od njih. (Pardon, ali ti si zahtevao da te ‘preobratim sa grešnih puteva’.) Toliko malo znam o tvojoj ‘interpretaciji’, da čak nisam ni bio svestan da sam ti pisao o mojoj nameri da posetim ‘Ande’. Ako sam to učinio, kao što naravno jesam, mora da sam ti onda i već rekao da nameravam da prođem kroz Meksiko, što i hoću, mada sad izgleda kao da će ‘Andi’ morati da sačekaju... Ne znam kako ćeš i kada primiti ovo pismo; ovde nema pošte, a ponekad čak ni voza koji bi mogao da ga odnese do El Pasa. Povrh toga, zaboravio sam tvoju adresu i poslaću ovo pismo Lori da ti ga uruči. A i Lora je možda otišla u planine. Što se tiče mene, odavde sutra odlazim na nepoznato odredište."
izvor 

Нема коментара:

Постави коментар