30. 10. 2017.

Mark Twen, Luciferova pisma sa zemlje;





Stvoritelj je seo na tron, razmišljajući. Iza njega se
pružao bezgranični kontinent neba, uronjen u bleštavilo
svetla i boje; ispred njega uzdizala se crna noć Kosmosa,
kao zid. Njegova moćna masa upadljivo se vinula, nalik
planini, u zenit, a Njegova božanska glava sijala kao
udaljeno sunce. Kraj Njegovih stopala stajale su tri kolosalne
figure, umanjene gotovo do nevidljivosti, arhanđeli samim
kontrastom svojih glava u visini Njegovog gležnja.
Kada je Stvoritelj razmislio, rekao je: „Razmislio sam.
Pogledajte!"
Podigao je svoju ruku i iz nje se rasprsnuo vodoskok
vatre, milion veličanstvenih sunaca koja su raspršila tamu i
uzvisivala se, sve dalje i dalje i dalje, smanjujući se dok su
probadala udaljene granice Kosmosa, sve dok naposletku
nisu ličila na dijamantne tačke što svetlucaju pod ogromnom
svemirskom kupolom.
Na kraju punog sata, Veliki savet bio je raspušten.
Napustili su Prisustvo impresionirani i zamišljeno se povukli
do mesta gde će moći slobodno da razgovaraju. Niko
od njih nije izgledao voljno da otpočne razgovor, iako su svi
želeli da to neko uradi. Svi su izgarali od želje da diskutuju
o velikom događaju, ali niko nije želeo da se pozabavi time
dok ne vidi kako drugi reaguju. Tako se nastavljao neki besciljan
i isprekidan razgovor o stvarima bez ikakvog značaja,
vukući se do beskraja sve dok na kraju arhanđeo Satana nije
prikupio hrabrost - nje je imao u velikoj meri - i probio led.
On je rekao: „Svi znamo o čemu treba ovde da pričamo,
gospodo moja, pa bismo mogli prestati da se pretvaramo i
početi. Ukoliko je ovo mišljenje Saveta",
„Jeste, jeste!" rekoše Gavrilo i Mihailo, prekinuvši ga sa
zahvalnošću.
,,U redu, onda, nastavimo. Bili smo svedoci divne stvari;
što se toga tiče, svi se slažemo. Što se tiče njene vrednosti
- ukoliko je ima - to je pitanje koje se nas lično ne tiče.
Možemo imati koliko god želimo različitih mišljenja, i tu je
kraj. Nemamo pravo glasa. Mislim daje Svemir bio dovoljno
dobar, takav kakav jeste, a i koristan, takode. Hladan i mračan
- mesto za odmor, s vremena na vreme, nakon sezone osetlj ive
klime i mučnog sjaja nebesa. Ali ovo su beznačajni detalji;
ova novotarija, ogromna novotarija, to je - šta, gospodo?"
„Nastanak i uvođenje automatskog, nenadgledanog, samoregulišećeg
zakona za upravljanje tim hiljadama sunaca i
svetova što se uvijaju i utrkuju!"
„To je to!" reče Satana. „Uviđate da je to ideja od
ogromnog značaja. Ništa ni blizu toga nije proizašlo iz
Vrhunskog uma dosad. Zakon - Automatski zakon - egzaktni
i nepromenljivi zakon - kome nije potrebno nadgledanje,
prepravke, prilagođavanje dok večnosti traju! On je rekao
da će ta bezbrojna ogromna tela uranjati u pustoši Svemira
eonima i eonima, pri nezamislivim brzinama, oko velikih
orbita, pa ipak se nikad ne sudariti niti skratiti ili produžiti
svoje orbitalne periode ni za stoti deo sekunde u dve hiljade
godina! To je novo čudo, a najveće od svih - Automatski
zakon! I On mu je dao ime - PRIRODNI ZAKON - i rekao
daje Prirodni zakon BOŽJI ZAKON - razna imena za jednu
te istu stvar."
„Da", reče Mihailo, ,,i On je rekao daće ustanoviti Prirodni
zakon - Božji zakon - u svoj njegovoj suverenosti i da bi
njegov autoritet trebalo da bude vrhunski i nenarušiv."
„Takođe", reče „Gavrilo, On je rekao da će postepeno
stvarati životinje, za koje će, isto tako, važiti taj zakon."
„Da", reče Satana, „čuo sam ga, ali ga nisam razumeo.
Staje to životinje, Gavrilo?"
„Ah, kako bih ja to mogao znati? Kako bi iko od nas
mogao znati? To je nova reč."
(Tri veka nebeskog vremena ekvivalentna su stotini
miliona godina zemaljskog vremena. Ulazi Anđeo glasnik.)
„Gospodo moja, On pravi životinje. Hoće li vam goditi
da odete i pogledate?"
Otišli su, videli i bili zbunjeni. Duboko zbunjeni - i
Stvoritelj je to primetio i rekao: „Pitajte. Odgovoriću."
„Božanski", reče Satana naklonivši se, „za šta one služe?"
„One su eksperiment u Moralu i Ponašanju. Posmatrajte
ih i budite upućeni."
Bilo ih je na hiljade. Bile su veoma aktivne. Obuzete,
sve obuzete - uglavnom međusobnim progonom. Satana
je ocenio - pošto je proučio jednu kroz snažni mikroskop:
„Ova velika zver ubija slabije životinje, Božanski."
„Tigar - da. Zakon njegove prirode je surovost. Zakon
njegove prirode je Božji zakon. On mu se mora pokoriti."
„Onda on svojim pokoravanjem ne čini nikakav prestup,
Božanski?"
„Ne, on je bez krivice."
„Ovo drugo stvorenje, ovde, bojažljivo je, Božanski, i
doživljava smrt bez otpora."
„Zec - da. On je bez hrabrosti. To je zakon njegove
prirode - Božji zakon. Mora mu se pokoriti."
„Onda se od njega ne može očekivati da ide protiv svoje
prirode i pruži otpor, Božanski?"
„Ne. Ni od jedne životinje ne može se očekivati da ide
protiv zakona svoje prirode - Božjeg zakona."
Nakon mnogo vremena i puno postavljenih pitanja,
Satana je rekao: „Pauk ubija muvu i jede je; ptica ubija pauka
i jede ga; divlja mačka ubija gusku; oni - pa dobro, sve
ubijaju jedna drugu. To je neprekidno ubijanje. Ovde imamo
bezbrojno mnoštvo stvorenja i sva ubijaju, ubijaju, ubijaju,
sva su ona ubice. Zar ih ne treba kriviti, Božanski?"
„Ne treba ih kriviti. To je zakon njihove prirode. A zakon
prirode je uvek Božji zakon. A sada - posmatrajte - pazite!
Novo stvorenje - i to remek-delo - Čovek! "
Ljudi, žene, deca, naišli su rojeći se u gomilama, u
velikom mnoštvu, na milioni njih.
„Sta ćeš učiniti s njima, Božanski?"
„Ugradiću razne Moralne kvalitete u svakog pojedinačno,
u raznim razmerama i količini, sve zajedno, sve one
već podeljene, po jednu naročitu odliku za svaku vrstu
životinjskog sveta bez moći govora - hrabrost, kukavičluk,
surovost, blagost, čestitost, pravednost, lukavost, prevrtljivost,
velikodušnost, okrutnost, zlobu, požudu, milosrđe,
samilost, čistotu, sebičnost, dobrotu, čast, ljubav, mržnju,
podlost, plemenitost, lojalnost, lažljivost, istinoljubivost -
svako ljudsko biće imaće sve ovo u sebi i to će činiti njegovu
prirodu. Kod nekih će dobre osobine potisnuti loše i njih će
zvati dobri ljudi; kod drugih će prevladati zle osobine i njih
će zvati lošim ljudima. Gledajte - pazite - one nestaju!"
„Gde su otišle, Božanski?"
„Na Zemlju - oni i njihovi sadruzi životinje."
„Staje Zemlja?"
„Mala lopta koju sam napravio, pre vremena, pre dva i
po vremena. Videli ste je, ali je niste primetili u eksploziji
svetova i sunaca koji su prštali s moga dlana. Čovek je
eksperiment, ostale životinje su drugi eksperiment. Vreme
će pokazati da li su bili vredni truda. Predstava je gotova;
možete se udaljiti, gospodo moja.

Nekoliko dana je prošlo.
Ovo se odnosi na dugi raspon (našeg) vremena, s obzirom
na to da na nebesima dan traje hiljadu godina.
Satana je zadivljeno pravio opaske na izvesne delove
praštavog Stvoriteljevog poduzetništva - opaske koje su,
kada se čitaju između redova, bile sarkastične. Izrekao ih je
u poverenju svojim sigurnim prijateljima arhanđelima, ali
načuli su ih neki obični anđeli i izvestili o tome u Štabu.
Naređeno je da ode u izgon na jedan dan - nebeski dan.
Bila je to kazna na koju je već bio navikao, zbog svog
predugog jezika. Ranije je bio deportovan u Kosmos, jer
nije bilo drugog mesta na koje bi ga mogli poslati, i tamo je
lepršao u dosadi večne noći i arktičke hladnoće; ali sada se
dosetio da se potrudi i pronađe Zemlju da bi video kako se
odvija eksperiment s Ljudskom rasom.
S vremena na vreme pisao je kući - vrlo neslužbeno -
svetom Mihailu i svetom Gavrilu o tome.


SATANINO PISMO


Ovo je čudno mesto, izuzetno i interesantno. Kod kuće
nema ničeg nalik tome. Ljudi su svi ludi, ostale životinje su
lude, Zemlja je luda, sama Priroda je luda. Čovek je divno
čudo. Kada je u svojem naj-najboljem svetlu, on je neka
vrsta jeftinog izdanja nižeg anđela; kada je u najgorem,
on je gnusan, nezamisliv. I prvi i poslednji među njima
sve vreme je sarkastičan. Pa ipak, on spokojno i potpuno
ubeđeno naziva sebe „najuzvišenijim božjim delom". Ovo
što vam govorim istina je. A to mu nije nova ideja, govorio
je o njoj vekovima i verovao u nju. Toliko je verovao da se
u čitavoj njegovoj rasi nije našao niko ko bi se nasmejao
tome.
Štaviše - ukoliko mogu još da dodam - on misli da je
Stvoriteljev ljubimac. On veruje daje Stvoritelj ponosan na
njega; on čak veruje i da ga Stvoritelj voli; da je jako vezan
za njega; da presedi noći i noći kako bi mu se divio; da, i
da ga nadgleda i drži podalje od nevolja. On mu se moli i
misli da ga On sluša. Zar to nije neobično? Ispunjava svoje
molitve sirovim, ogoljenim i napadnim laskanjem i misli da
On sedi i raspreda o ovim budalaštinama uživajući u njima.
On se moli za pomoć, usluge i zaštitu, svaki dan; i čini to
pun nade i poverenja, takođe, mada mu ni na jednu molitvu
nikada nije odgovoreno. Svakodnevne uvrede i porazi ga
ne obeshrabruju, on jednostavno nastavlja s molitvama.
Postoji nešto skoro divno u njegovoj upornosti. Moram
vam napomenuti još ovo: on misli da ide u raj!
Postoje plaćeni učitelji koji mu to govore. Oni mu takođe
kažu da postoji pakao, večna vatra, kao i to da će otići tamo
ukoliko se ne bude pridržavao Zapovesti. Sta su Zapovesti?
To je nešto neobično. O njima ću vam govoriti povremeno.

PISMO II


„0 ljudima nisam rekao ništa što nije tačno." Moraćete
mi oprostiti ukoliko ponovim tu opasku s vremena na vreme
u ovim pismima; želim da vam kažem da uzmete za ozbiljno
stvari koje vam govorim i osećam da bi mi, kad bih ja bio na
vašem mestu a vi na mom, to podsećanje povremeno bilo
potrebno da biste zaista i poverovali u to što vam kažem.
Jer u čoveku nema ničega što besmrtniku ne bi bilo čudno.
On ni na šta ne gleda kao mi, njegov osećaj za proporciju
potpuno je drugačiji od našeg, a njegov osećaj vrednosti
toliko odstupa od našeg da ga verovatno, i s našim velikim
intelektualnim moćima, ni najnadareniji među nama nikad
ne bi mogao potpuno razumeti.
Na primer, ovaj slučaj: on je zamislio nebesa, a iz
njih sasvim izostavio najuzvišeniji od svih svojih užitaka
- ekstazu, koja je prva i najdraža srcu svakog pripadnika
njegove rase - i naše - seksualni odnos!
To je kao da izgubljenoj i iscrpljenoj osobi u užarenoj
pustinji spasilac kaže da može odabrati i imati sve, sem jedine
stvari za kojom je čeznuo, i da bi trebalo po sopstvenom
izboru da izostavi vodu!
Njegov raj je kao i on: neobičan, interesantan, zadivljujući,
groteskan. Dajem vam reč, u njemu nema nijedne stvari
koju on zapravo ceni. Sastoji se - potpuno i kompletno - od
razonoda za koje skoro uopšte ne mari ovde na Zemlji, pa
ipak je sasvim siguran da će ih voleti u raju. Zar to nije čudno?
Zar to nije zanimljivo? Ne smete misliti da preterujem, jer
jednostavno nije tako. Objasniću vam detaljnije.
Većina ljudi ne peva, većina ljudi ne može da peva,
većina ljudi neće ostati tamo gde drugi pevaju ukoliko to
potraje duže od dva sata. To. Pribeležite to.
Otprilike, smo dvoje od njih stotinu mogu svirati muzički
instrument, a ni četvoro od njih sto nemaju nikakvu želju da
nauče da sviraju. Zabeležite i ovo.
Mnogi ljudi se mole, ali malo njih voli to da čini. Nekoliko
ih se moli dugo, ostali na brzinu.
U crkvu ide više ljudi nego što želi.
Za četrdeset devet od pedeset ljudi dan odlaska u crkvu
je dosadna, dosadna gnjavaža.
Nedeljom, od svih ljudi u crkvi, dve trećine se umori do
pola bogosluženja, ostali pre njegovog kraja.
Naj draži trenutak za sve nj ih j este kada propovednik podigne
ruke radi blagoslova. Možete čuti prigušeni šum olakšanja koji
se širi po prostoriji i primetiti očiglednu zahvalnost.
Sve nacije gledaju s visine na sve ostale nacije.
Sve nacije osećaju odbojnost prema svim drugim nacijama.
Sve bele nacije preziru sve obojene nacije ili bilo koju
drugu nijansu i ugnjetavaju ih kad god stignu.
Beli čovek se ne druži s „crnčugama" niti stupa u brak
s njima.
Ne dozvoljavju im pristup u njihove škole i crkve.
Čitav svet mrzi Jevreje i ne trpi ih, osim onih bogatih.
Molim vas da pribeležite sve te detalje.
Dalje. Svim normalnim ljudima buka je mrska.
Svi ljudi, bilo ludi bilo normalni, vole raznolikosti u
životu. Monotonija ih brzo zamara.
Svaki čovek, već prema umnim sposobnostima koje
su mu zapale, vežba svoj um neprestano i ova vežba čini
ogroman i cenjen, suštinski deo njegovog života. Najniži
intelekt, kao i najviši, poseduje sposobnost neke vrste i
rado uživa u njenom testiranju, dokazivanju, usavršavanju.
Deran koji je nadmoćan u igrama nad svojim drugarom
podjednako je marljiv i pun elana tokom svojih vežbi kao i
vajar, slikar, pijanista, matematičar i ostali. Nijedan od njih
ne bi mogao biti srećan ukoliko bi mu dar bio uskraćen.
Evo, sada imate činjenice. Znate u čemu ljudska rasa
uživa, a u čemu ne. Ona je izmislila raj, iz sopstvene glave,
sam po sebi: pogodite kakav je! Ne biste mogli ni za hiljadu
petsto večnosti. Najsposobniji um poznat meni ili vama ne
bi to uspeo za pedeset miliona eona. Pa dobro, onda, reći ću
vam.

1.
Pre svega, skrećem vam ponovo pažnju na neobičnu
činjenicu s kojom sam počeo. To jest, da ljudsko biće, kao
i Besmrtni, prirodno postavlja seksualni čin daleko, daleko
ispred svih ostalih užitaka - a ipak gaje izostavio iz svog
raja! Uzbuđuje ga sama pomisao na to; šansa ga izluđuje;
u ovom stanju će rizikovati život, ugled, sve - čak i sam
svoj čudni raj - da bi iskoristio tu mogućnost i proživeo do
neodoljivog vrhunca. Od mladih do sredovečnih, svi ljudi i
žene stavljaju kopulaciju iznad svih ostalih zadovoljstava,
a zapravo je onako kao što sam vam rekao: nije u njihovom
raju; molitva zauzima to mesto.
Zbog toga je veoma cene; pa ipak, kao i sve njihove takozvane
blagodeti, ona je jadna. U svom najboljem i najdužem
izdanju čin je nezamislivo kratak - hoću reći, s obzirom na
zamisao Besmrtnog. U pogledu ponavljanja čovek je ograničen
- oh, potpuno van shvatanja Besmrtnog. Mi koji to
radimo uz vrhunske ekstaze, bez prestanka vekovima, nikada
nećemo moći da razumemo ove ljude i dovoljno se na
njih sažalimo zbog toga što im je uskraćeno bogatstvo tog
dara, koji u meri u kojoj ga mi posedujemo čini sva ostala
zadovoljstva trivijalnim i nedostojnim truda.

2.
U čovekovom raju svi pevaju! Čovek koji nije pevao na
Zemlji - tamo peva; čovek koji nije umeo da peva na Zemlji -
tamo je sposoban za to. Ovo sveopšte pevanje nije uzgredno,
povremeno olakšano pauzama tišine, nastavlja se, svakog
dana od dvanaest sati. I svi ostaju tu, dok bi na Zemlji mesto
opustelo za dva sata. Pevaju se samo himne. Staviše, samo
jedna himna. Reci su uvek iste, ima ih otprilike samo desetak,
nema rime, nema poezije: „Hosana, hosana, hosana, Dragi
Bože Sabaota, 'rah! 'rah! 'rah! Siss! -buum! ...a-a-ah!"

3.
Za to vreme, svi redom sviraju harfu - ti milioni i
milioni! - dok je na Zemlji jedva njih dvadeset od hiljadu
moglo ili makar i poželelo da svira neki instrument.
Zamislite zaglušujući uragan zvuka - milioni i milioni
glasova istovremeno vrište uglas i milioni i milioni harfi
škrguću zubima u istom trenutku! Pitam vas: nije li to grozno,
nije li to odvratno, nije li to užasno?
Zamislite dalje: to je služba; hvalospevi počasti, laskanja,
ulagivanja! Pitate li se ko je taj ko je voljan da istrpi ovu
čudnu počast, ovu ludu počast; i ne samo što je trpi nego
mu se i sviđa, uživa u njoj, potrebna mu je, zahteva je?
Zadržite dah!
To je Bog! Bog ove rase, hoću reći. On sedi na svom tronu,
služe ga dvadeset četiri starešine i neki drugi dostojanstvenici
s njegovog dvora, gleda preko nepregledne uzburkane mase
obožavatelja i smeši se, prede od zadovoljstva i klima prema
severu, jugu, istoku; držim da ovako neobičan i prostodušan
spektakl nije dosad zamišljen u ovom Svemiru.
Lako je primetiti da ideja nije potekla od izumitelja raja,
već je on kopirao paradnu ceremoniju neke jadne male suverenske
države iz zabačenog dela Orijenta.
Svi normalni beli ljudi mrze buku; pa ipak su mirno prihvatili
ovakvu vrstu raja - bez razmišljanja, bez kritike,
bez proučavanja - i zapravo žele da idu tamo! Duboko
posvećeni starci sive kose troše puno vremena sanjajući o
srećnom danu kada će odbaciti brige ovog života i upoznati
zadovoljstva tog mesta. Međutim, možete videti koliko je
on za njih nestvaran i koliko ga, u stvari, neozbiljno shvataju
jer se praktično nikako ne pripremaju za veliku promenu:
niti vidite ikog od njih s harfom i niti čujete da neko od njih
peva.
Kao što ste videli, ta jedinstvena predstava je služba:
hvalospev u himni i padanje ničice. Odigrava se u „crkvi".
I onda, na Zemlji ovi ljudi ne mogu da izdrže u crkvi više
od sat i petnaest, a i to su sveli najednom sedmično. To je u
ovom slučaju nedelja. Jedan dan od sedam, pa čak ni onda
baš ne čeznu za tim. I tako - uzmite u obzir šta im njihov
raj obezbeđuje: „crkvu" koja traje večno i nedeljni dan u
beskraj! Oni se brzo zamore od ovdašnje nedeljne, a čeznu
za tom večnom; sanjaju o njoj, pričaju o njoj, oni misle kako
misle da će uživati u njoj - svim svojim prostim srcem oni
misle kako misle da će tada biti srećni zbog nje!
To je zato što uopšte ne razmišljaju; oni samo misle da
misle. Jer, oni ne mogu misliti; ni dva ljudska bića među
deset hiljada nemaju nešto čime bi mislili. Sto se tiče
njihove mašte - o, pa pogledajte njihov raj! Prihvataju ga,
odobravaju, dive mu se. To vam govori o njihovoj pameti.

4.
Izumitelj njihovog raja nabacao je, na veliku hrpu, sve
nacije sa Zemlje. Svi su apsolutno ravnopravni, niko nije
iznad nekog drugog; oni treba da budu „braća"; treba da se
izmešaju, da se mole zajedno, sviraju harfu zajedno, pevaju
hosane zajedno - belci, crnčuge, Jevreji, svi - nema razlike.
Ovde na Zemlji sve se nacije mrze međusobno, a svi zajedno
mrze Jevreje. Pa ipak, svaki pobožni čovek obožava taj raj
i želi da završi u njemu. Zaista želi. A kada je u božanskom
zanosu, on misli kako misli da bi, samo kada bi bio tamo,
prigrlio sve stanovništvo na srce, i grlio, grlio, grlio!
On je čudo - čovek! Voleo bih da znam ko gaje izmislio.

5.
Svaki čovek na Zemlji ima neku dozu razuma, veliku
ili malu; i bila ona velika ili mala, on se njome ponosi.
Takođe, srce mu raste na pomen uzvišenih umova njegove
rase i zato voli priče o njihovim izvanrednim dostignućima.
Jer, oni su od njegove krvi i, poštujući njih, poštuje i sam
sebe. Gle šta sve čovekov um može učiniti! On se razmeće;
i poziva na niz znamenitih ljudi iz svih razdoblja; ukazuje
na večna književna dela koja su dali svetu, na mehanička
čuda koja su izmislili i na divote kojima su zaodenuli nauku
i umetnost; i njima skida kapu, kao kraljevima, iskazujući
im najdublju i najiskreniju počast koju njegovo ushićeno
srce može iskazati - time postavlja intelekt na vrhovni,
nedodirljivi tron, iznad svega ostalog na svetu. A onda
osmišljava raj u kome nigde nema ni trunke umnosti!
Nije li to čudno, nije li to neobično, nije li to zbunjujuće?
Tačno je ovako kao što sam rekao, bez obzira na to kako
neverovatno zvuči. Iskreni obožavalac uma i veliki ljubitelj
njegovih moćnih koristi izmislio je religiju i raj koji ne
odaje priznanje intelektu, ne izdvaja ga od drugih stvari, ne
pridaje mu značaj: u stvari, čak ga i ne pominje.
Do ovog trenutka već ste primetili daje raj ljudskih bića
osmišljen i podignut po apsolutno konačnom planu; i da taj
plan sadrži, kao svoj sastavni deo, u svakom detalju, svaku
moguću i zamišljenu stvar odbojnu čoveku, a nijednu jedinu
koju on voli!
I tako, što dalje budemo odmicali, to će ova neobična
činjenica biti sve očiglednija.
Pribeležite ovo: u čovekovom raju nema iskušenja za
razum, ničega od čega bi on preživeo. Tamo će za godinu
dana istruliti - istruliti i usmrdeti se. Istruliti i usmrdeti se
- i na tom stepenu postati svetac. Blagoslovena stvar: jer
jedino svetac može istrpeti zadovoljstva te ludnice.

PISMO III


Primetili ste da je ljudsko biće neobično. U prošlosti je
imalo (istrošilo i odbacilo) stotine i stotine religija; danas
ima stotine i stotine religija i svake godine izbaci ne manje
od tri nove. Mogao bih povećati taj broj i još uvek se držati
činjenica.

Jedna od njegovih glavnih religija zove se hrišćanstvo.
Zanimaće vas kratak opis. Detaljno je izloženo u knjizi od
dva miliona reci, nazvanoj Stari i Novi zavet. Ona ima i
drugo ime - Božja reč. To je zato što hrišćanin misli da je
njenu svaku reč diktirao Bog - onaj o kome sam pričao.
Veoma je interesantna. U njoj ima uzvišene poezije; i
nekih pametnih priča; i krvlju natopljene istorije; i nekih
dobrih pouka; i bogatstva opscenosti; i više od hiljadu laži.
Ova Biblija je uglavnom sačinjena od fragmenata starijih
biblija kojima je prošlo vreme pa su se polako urušile. Zato
joj vidno nedostaje neophodne originalnosti. Tri od njena
četiri najimpozantnija i najimpresivnija događaja odigrala
su se u ranijim biblijama; sve njene najbolje pouke i pravila
ponašanja takođe su proizašli iz tih biblija; ima samo dve
nove stvari u njoj: jedna je pakao, a druga taj neobični raj o
kome sam vam pričao.
Šta ćemo učiniti? Ukoliko verujemo, kao ti ljudi, da je
njihov Bog izmislio ove surove stvari, onda ga klevećemo;
ukoliko verujemo da su ih ti ljudi izmislili sami, klevećemo
njih. To je neugodna nedoumica u bilo kom slučaju jer nama
nijedna strana nije učinila ništa nažao.
Zarad mira u kući, stavimo se na jednu stranu. Udružimo
snage s ljudima i prebacimo čitav neprijatni teret na njega
- raj, pakao, Bibliju i sve. To ne izgleda ispravno, to ne izgleda
pošteno; pa ipak, kada uzmete u obzir taj raj i kako je
porazno nabijen svime onim što je ljudskom biću odbojno,
kako možemo verovati da gaje izmislilo ljudsko biće? A kada
vam budem rekao za pakao, to će biti još teže i najverovatnije
ćete reći: ne, čovek ne bi mogao stvoriti takvo mesto, ni za
sebe ni za bilo koga drugog; jednostavno, ne bi mogao.
Ta nevina Biblija govori o Stvaranju. Čega - Kosmosa?
Da, Kosmosa. Za šest dana!
Bog je to učinio. On ga nije nazvao Kosmosom - to je
moderno ime. Sva njegova pažnja bila je usmerena na ovaj
svet. Napravio ga je za pet dana - i onda? Trebao mu je samo
jedan dan da stvori dvadeset miliona sunaca i osamdeset
miliona planeta!
Za šta je sve to bilo potrebno - bar po njegovoj ideji?
Da se obezbedi svetio za ovaj mali svet igračku. To je bila
sva njegova svrha; nije imao drugu. Jedno od dvadeset
miliona sunaca (najmanje) trebalo je da svetli danju, ostala
da pomognu jednom od bezbrojnih meseca u Svemiru da
ublaži tamu njegovih noći.
Potpuno je jasno da je verovao kako će dijamanti tih
hiljada treperećih zvezda ukrašavati njegovo novostvoreno
nebo kada sunce prvog dana potone iza horizonta; ali ni
jedna jedina zvezda nije zatreperila na tom crnom svodu
pre no što su istekle tri i po godine od časa kada su potpuno
dovršeni nenadmašni poduhvati te nedelje za pamćenje'.
Onda se pojavila jedna zvezda, potpuno usamljena, i zatreperila.
Tri godine kasnije pojavila se još jedna. Te dve su
treperile duže od četiri godine pre nego što im se pridružila
treća. Nakon prvih sto godina još nije bilo ni dvadeset pet
zvezda koje su svetlucale u ogromnoj pustoši tog sumornog
svoda. Po isteku hiljadu godina i dalje nije bilo dovoljno
zvezda za predstavu. Posle milion godina samo je pola od
sadašnjeg niza slalo svoje svetio preko teleskopskih granica,
a ostalima je trebalo još milion godina da slede primer, kako
1 Svetlu najbliže zvezde (Signi 61) potrebno je, ako putuje brže od 300.000
kilometara u sekundi, tri i po godine da dopre do Zemlje. Arkturus je sijao
200 godina pre nego što je to bilo vidljivo sa Zemlje. Udaljenije zvezde
postepeno postaju vidljive tek posle više hiljada godina - prim. aut. (M T.)
glasi vulgarna fraza. S obzirom na to da tada nisu postojali
teleskopi, njihova pojava nije primećena.
Sad već tristotinak godina hrišćanski astronom zna da
njegovo Božanstvo nije načinilo zvezde za tih izvanrednih
šest dana; ali hrišćanski astronom ne insistira na tom detalju.
A ni propovednik.
U svojoj knjizi Bog je rečit i hvali svoja moćna dela i
naziva ih najvećim imenima kojih se može setiti - time
pokazujući kako se jako i opravdano divi veličini; pa ipak je
sačinio te milione čudesnih sunaca da osvetle ovo sićušno
nebesko telo, umesto da predvidi kako malo sunce ovog
nebeskog tela ispomaže njih. On pominje Arkturus u svojoj
knjizi - sećate se Arkturusa; bili smo jednom tamo. To je
jedna od noćnih lampi ove planete! - ta džinovska kugla
je pedeset hiljada puta veća nego sunce ove planete i u
poređenju s njim izgleda kao katedrala spram dinje.
Svejedno, veronauka još uči dete daje Arkturus stvoren
da bi pomogao u osvetljavanju ove planete, a dete raste
i nastavlja da veruje u to još dugo pošto uvidi da zakon
verovatrioće ne ide tome u prilog.
Sudeći po Bibliji i njenim slugama, Kosmos postoji
samo šest hiljada godina. Tek u poslednjih stotinu godina
predani, ljubopitljivi umovi otkrili su daje verodostojnija
brojka od stotinu miliona.
Za šest dana Bog je stvorio čoveka i ostale životinje.
Stvorio je čoveka i ženu i smestio ih u ugodni Vrt, zajedno
s ostalim stvorenjima. Tamo su svi zajedno živeli neko
vreme skladno i zadovoljno, u punom cvatu mladosti; onda
SU nastupile nevolje. Bog je upozorio čoveka i ženu na to
da ne smeju jesti plod određenog drveta. I dodao nešto jako
čudno: rekao je da će, ako ga budu jeli, sigurno umreti.
Čudno, budući da nikad nisu videli ničiju smrt pa nisu ni
mogli znati staje time mislio. Ani on ni bilo koji drugi bog
nije mogao naterati tu neuku decu da shvate šta se od njih
traži bez izloženog primera. Sama reč nije bila značajnija za
njih nego što bi to bila za dete od nekoliko dana.
Nešto kasnije potražila ih je zmija i prišla im hodajući
uspravno jer tako su se one tada kretale. Zmija je rekla da
će zabranjeno voće ispuniti njihove neiskorišćene umove
znanjem. Tako su ga pojeli, stoje bilo potpuno prirodno jer
čoveku je u naravi da žudi za znanjem; dok je sveštenik,
kao i Bog, čiji je imitator i predstavnik, od samog početka
postavio sebi za cilj da ne sazna nijednu korisnu stvar.
Adam i Eva su pojeli zabranjeno voće i istovremeno je
veliko svetio blesnulo u tami njihovih glava. Došli su do
znanja. Kakvog znanja - korisnog znanja? Ne -jednostavno
saznanja da postoje stvari kao što su dobro zlo, i kako činiti
zlo. To dotad nisu mogli. Zbog toga su sve stvari koje su
dotad radili bile bez mrlje, bez krivice, bez greha.
Ali sada su mogli činiti zlo - i trpeti zbog toga; sada
su došli do onog što Crkva zove neprocenjivom vrednoŠću,
do Moralnosti; tog osećaja koji razlikuje čoveka od zveri
i stavlja ga iznad nje. Umesto ispod zveri - gde bi po
pretpostavci trebalo da bude, s obzirom na to je on uvek
pun grešnih misli i krivice, dok je zver uvek čista i nevina.
To je kao kada više cenite sat koji stalno ide pogrešno od
onog koji uvek pokazuje tačno vreme.
Crkva i danas još vrednuje Moralnost kao najplemenitiju
čovekovu vrlinu iako zna da Bog sasvim izvesno ima jako
loše mišljenje o njoj i daje na svoj nespretan način učinio šta
je mogao da spreči svoju srećnu Decu iz Vrta daje zadobiju.
I tako, sada su Adam i Eva znali šta je zlo i kako
Da ga čine. Znali su kako se čine razne vrste grešnih stvari, a
među njima i ona glavna – ona koju je Bog najpre imao na
umu. To je bila umetnost i tajna seksualnog odnosa. Za njih
je to bilo izvanredno otkriće i oni su prestali da dangube i
posvetili mu punu pažnju, ta sirita, ushićena mladež!
Usred jednog od ovakvih slavlja čuli su Boga kako se šeta
Po žbinji, što je bio njegov popodnevni običaj, i prestrašili
se. Zašto? Zato što su bili goli. To dotad nisu znali. Nisu
marili za to; a nije ni Bog.
U tom trenutku za pamćenje, rođena je nemoralnost; i
neki ljudi je otada cene mada bi se svakako zbunili da moraju
objasniti zašto.
Adam i Eva su došli na svet goli i nepostiđeni - goli i čista
srca; i nijedan njihov naslednik nije došao drugačije. Svi su
došli na svet goli, nepostiđeni i čista srca. Došli su čedno.
Morali su zadobiti nemoralnost i grešne misli; prvi zadatak
lirišćanske majke jeste da detetu prenese grešne misli i ona
to ne propušta. Njen prijaško poraste u misionara i odlazi
tlo nevinih divljaka i civilizovanih Japanaca i prenosi to
dalje. Potom oni usvajaju nemoralnost, skrivaju svoja tela,
prestaju da se zajedno kupaju goli.
Običaj koji se greškom zove čednost nema svoj standard,
;i ne može ga ni imati jer je suprotan prirodi i razumu i zbog
loga predstavlja veštačku tvorevinu i trpi svačiji hir, svačiju
bolesnu mušičavost. I tako, u Indiji profinjena dama pokriva
svoje lice i grudi, a ostavlja noge gole od struka naniže, dok
profinjena evropska dama pokriva svoje noge, a izlaže lice
i grudi. U zemljama naseljenim nevinim divljacima, fina
evropska gospođa navikava se na potpunu golotinju odraslih
domorodaca i to ubrzo sasvim prestaje da joj smeta. Lepo
odgojen francuski grof i grofica - koji se nisu poznavali
nasukani posle brodoloma na nenastanjeno ostrvo samo
U spavaćicama, u osamnaestom veku, ubrzo su bili potpuno
goli. Takođe su se stideli - otprilike nedelju dana. Potom
im njihova golotinja nije predstavljala problem i ubrzo su
I treštali da razmišljaju o njoj.
Nikada niste videli obučenu osobu? Oh, pa dobro, niste
mnogo propustili.
Da nastavimo s biblijskim čudima. Naravno da ćete pomislili
kako pretnja upućena Adamu i Evi zbog neposlušnosti
svakako nije ostvarena, jer oni nisu stvorili same sebe, niti
svoju prirodu, impulse ili slabost, i otuda nisu mogli poslušati
bilo čiju naredbu ili odgovarati za svoja dela. Iznenadiće vas
da je pretnja ostvarena. Adam i Eva su kažnjeni i taj zločin
neki opravdavaju dan-danas. Izvršena je smrtna kazna.
Kao što ste mogli shvatiti, jedina osoba odgovorna za
njihov prekršaj umakla je; i ne samo daje umakla nego je
postala i krvnik nevinih.
U vašoj ili mojoj zemlji trebalo bi da imamo tu privilegiju
da se sprdamo s ovakvom vrstom moralnosti, ali ne bi bilo fer
raditi to ovde. Mnogi od ovih ljudi imaju sposobnost razmišljanja,
ali se ne služe njome za religiozna premišljanja.
Najbolji umovi će vam reći daje, otkad je napravio dete,
čovek moralno obavezan da brižno pazi na njega, štiti ga od
povreda, bolesti, da ga oblači, hrani, da se nosi s njegovim
hirovima, ne podiže ruku na njega radi sopstvenog dobra
i nikako da ga ne izlaže obesnoj surovosti. Božji odnos
prema zemaljskoj deci, svakog dana i svake noći, potpuno
je suprotan svemu tome, pa ipak ti najbolji umovi s
odobravanjem gledaju na te zločine, opraštaju ih i ogorčeno
odbijaju da priznaju da su to uopšte zločini kada ih on čini.
Vaša i moja zemlja su interesantne, ali u njima nema ničega
ni upola tako interesantnog kao stoje to ljudski um.
Vrlo dobro, Bog je prognao Adama i Evu iz Vrta i naposletku
ih eliminisao. Sve zbog oglušivanja o naredbu
koju nije imao prava da izgovori. Ali, kao što ćete videti,
nije se tu zaustavio. Za njega važe jedna moralna načela, a
za njegovu decu sasvim druga. On traži od svoje dece da
se odnose pravedno - i blago - prema prekršiocima i da im
oproste sedamdeset sedam puta; dok se on sam ne odnosi
ni pravedno ni blago ni prema kome pa tako nije oprostio
prvom neukom i dobronamernom paru mladih čak ni njihov
prvi mali prestup i rekao: „Ovaj put vam opraštam, pružiću
vam još jednu priliku."
Baš naprotiv! Odabrao je da kažnjava njihovu decu,
vekovima, do kraja vremena, a zbog sitnice koju su počinili
drugi pre njihovog rođenja. Još ih kažnjava. Blago? Ne,
upravo surovo.
Ne biste pretpostavili da je ovakva vrsta bića toliko
hvaljena. Razuverite se: svet ga zove Svepravednim, Svepravičnim,
Svedobrim, Svemilostivim, Sveopraštajućim, Sveistinitim,
Svevolećim, Izvorom sveg morala. Ove sarkazme
govore svakodnevno, širom sveta. Ali nesvesni sarkastičnosti.
Ne, misle to ozbiljno: izgovaraju ih bez osmeha.

PISMO IV

I tako je prvi par napustio Vrt pod kletvom - večnom
kletvom. Izgubili su sva zadovoljstva koja su imali pre
„pada"; pa ipak su bili bogati jer su stekli vrednost koja
vredi više od ostalih: poznavali su Vrhovnu umetnost.

Bavili su se njome marljivo i bili ispunjeni zadovoljstvom.
Božanstvo im je naredilo da čine tako. Ovaj put su poslušali.
Ali njima je ionako bilo svejedno jer bavili bi se njome
laman da ju je hiljadu božanstava zabranilo.
Usledili su rezultati. Nazvani Kain i Avelj. A oni su imali
nekoliko sestara i znali šta da rade s njima. Tako su nastali i
novi rezultati: Kain i Avelj su začeli neke nećake i nećakinje.
Ovi su, zauzvrat, začeli neke dalje rođake. U tom trenutku
je razvrstavanje njihovih međusobnih veza otežano, pa je
obustavljeno njegovo dalje vođenje.
Ugodan posao naseljavanja sveta vrlo efikasno se nastavio
iz epohe u epohu; jer u tim srećnim danima polovi su još
uvek bili zaduženi za Vrhovnu umetnost mada je, zapravo,
irebalo da budu mrtvi već osam stotina godina. Slađi seks,
draži seks, divniji seks bio je očigledno na svom vrhuncu
lađa jer mogao je da privuče bogove. Prave bogove. Silazili
su s nebesa i divno se provodili s tim vrućim mladim cvetovima.
Biblija priča o tome.
Uz pomoć tih stranih gostiju populacija je rasla i rasla
dok nije dostigla nekoliko miliona. Ali, to je razočaralo
Božanstvo. Bio je razočaran njenim moralom; koji, po nekim
standardima, nije bio ništa gori od njegovog. I zaista, oni su
bili njegova ne baš laskava kopija. Bili su to vrlo loši ljudi i,
budući da nije znao kako bi ih popravio, mudro je zaključio
da ih ukine. Ovo je jedina zaista prosvetljena i nadmoćna
ideja koju mu njegova Biblija pripisuje i s kojom je mogao
obezbediti svoju reputaciju zasvagda samo daje se držao i
sproveo je do kraja. Ali, on je uvek bio nepostojan - osim u
hvalisanju - pa se njegova odlučnost prelomila. Ponosio se
čovekom; čovek je bio njegov najbolji izum; čovek je bio
njegov najveći ljubimac posle kućne muve i ne bi mogao
podneti da ga potpuno izgubi; tako je konačno odlučio da
sačuva njegov uzorak, a ostatak potopi.
Nema ničega što bi mu moglo biti svojstvenije. Stvorio
je sve te sramne ljude i lično bio odgovoran za njihovo ponašanje.
Nijedan od njih nije zasluživao smrt, pa opet je
svakako bila dobra politika potamaniti ih; posebno zato što
je od njihovog nastanka već počinjen glavni zločin i, sasvim
izvesno, dozvoliti im da se dalje množe značilo je uvećavati
taj zločin. Ali, u istom trenutku, ne može biti ni pravde ni
pravičnosti, bilo kakve pristrasnosti - biće podavljeni svi ili
niko.
Ne, nije hteo da to ispadne tako; spašće pola tuceta i
pokušati s čitavom rasom ispočetka. On nije mogao predvideti
da će se ponovo pokvariti jer jedino je On dalekovidan u
svom preporučivanju.
Spasao je Noja i njegovu porodicu i postarao se da zatre
ostale. Osmislio je Arku i Noje ju je sagradio. Nijedan od njih
nije pravio arke ranije, niti znao išta o arkama; iz tog razloga
se moglo očekivati nešto neuobičajeno. To se i desilo. Noje
je bio farmer i, iako je znao šta se zahteva od Arke, bio je
potpuno nestručan da kaže da li će ova biti dovoljno velika
da odgovori potrebama ili neće (kao što i nije), pa pokušao
naslepo. Božanstvo nije znalo da nije dovoljno velika, ali
je rizikovalo a da ne sačini odgovarajuće mere. Najzad je
brod ispao daleko lošiji nego što je trebalo tako da svet i
dan-danas trpi zbog toga.
Noje je sagradio Arku. Sagradio ju je najbolje što je
mogao, ali je izostavio većinu bitnih stvari. Nije imala
kormilo, nije imala jedra, nije imala kompas, nije imala
pumpe, nije imala mape, pravce kretanja, sidra, brodski
dnevnik, svetio, ventilaciju, a što se tiče teretnog prostora
koji je bio najvažniji deo - što se manje kaže o njemu, to
bolje. Trebalo je da bude na moru jedanaest meseci i bilo joj
je potrebno pijace vode da se ispune dve arke njene veličine
pa ipak nije obezbeđena dodatna arka. Spoljna voda se
nije mogla iskoristiti: polovinu je činila slana voda te je
ljudi i kopnene životinje ne bi mogli piti.
Jer, nije jedino čovekov uzorak trebalo da bude spašen
nego i biznis-uzorci ostalih životinja. Morate razumeti da su,
kada je Adam pojeo jabuku u Vrtu i saznao kako se množi
i obnavlja, ostale životinje takođe naučile tu umetnost,
jednostavno posmatrajući Adama. To je bilo lukavo od njih,
to je bilo snalažljivo; dobili su sve što se moglo iz jabuke, a
da je nisu ni probali i zarazili sebe ubistvenom moralnošću,
uzrokom sveg nemorala.

PISMO V

Noje je počeo da prikuplja životinje. Od svake pojedinačne
vrste iz živog sveta trebalo je da sakupi po par, bilo da je
hodao ili gmizao, plivao ili leteo. Jedino moramo nagađati
koliko mu je vremena trebalo da sakupi sva ta stvorenja i
koliko ga je to moglo koštati jer ne postoje zapisi o ovim
detaljima. Kada je papa Simah hteo da svom mladom sinu
predstavi život odraslih u osvajačkom Rimu, razaslao je
ljude u Aziju, Afriku i na sve strane da bi prikupili divlje
životinje za borbe u areni. Ljudima je trebalo tri godine da
dobave životinje i prebace ih u Rim. Samo četvoronošce
i aligatore, razumete - nije bilo ptica, nije bilo zmija, nije
bilo žaba, nije bilo crva, nije bilo vaški, nije bilo pacova,
nije bilo buva, nije bilo krpelja, nije bilo gusenica, nije
bilo paukova, nije bilo kućnih muva, nije bilo komaraca -
ničega sem jednostavnih, običnih četvoronožaca i aligatora:
čak ni svih četvoronožaca, samo onih borbenih. Pa opet je
bilo onako kako sam rekao: trebalo im je tri godine da ih
prikupe, a suma za životinje, njihovo prebacivanje i plate
za ljude popela se do 4.500.000 dolara.
Koliko životinja? Ne znamo. Ali, bilo ih je manje od pet
hiljada, jer je to bio najveći broj životinja ikad prikupljen
za ovakve predstave, a taj zbir je prikupio Tit, ne Simah. To
je obična šala u poređenju s Nojevim ugovorom. Od ptica i
zveri i slatkovodnih stvorenja trebalo je da prikupi 146,000
vrsta; a samo insekata više od dva miliona različitih vrsta.

Hiljade i hiljade ovih stvorenja veoma je teško uhvatiti
i da Noje nije odustao od posla, još uvek bi ga obavljao,
kao što je Levitik imao običaj da kaže. Svejedno, neću da
kažem da se povukao. Ne, nije to učinio. Skupio je onoliko
stvorenja za koliko je imao prostora i onda se zaustavio.
Da je od početka znao šta mu je sve potrebno, bio bi
svestan da je to čitava flota arki. Ali on nije znao koliko
je vrsta stvorenja postojalo, a nije ni njegov Sef. Tako da
nije imao ni kengure ni oposume ni guštere bradavičare
niti je imao kljunare, a nedostajao mu je i čitav niz ostalih
nezamenljivih blagoslova koje je Stvoritelj s ljubavlju
obezbedio čoveku i otad zaboravio na njih jer su odavno
odlutali svaki na svoju stranu sveta, koju on nikad nije
video niti se upoznao s dešavanjima u njoj. I tako je svaki
od njih bio na korak od utapanja.
Pobegli su jedino slučajno. Nije bilo dovoljno vode da sve
potopi. Osigurano je bilo potapanje samo jednog kutka sveta,
pošto njegov ostatak tada nije bio poznat pa se pretpostavljalo
da i ne postoji.
Ipak, ono što je konačno i neopozivo navelo Noja da
pi cstane kada je već imao dovoljno vrsta za poslovne svrhe
i kada je mogao dopustiti da ostatak bude istrebljen, bio
je izgred koji se dogodio poslednjih dana: neki uzbuđeni
stranac pristigao je s veoma uznemirujućim vestima. Rekao
je da je kampovao među nekim planinama i dolinama na
oko hiljadu kilometara odatle i daje tamo video nešto divno:
Stajao je na nekoj litici iznad široke doline i na njenom
ulazu video kako nailazi zatalasano crno more čudnog
životinjskog sveta. Nešto kasnije, stvorenja su prošla kraj
njega gurajući se, penjući se jedna na drugu, probijajući
se, urlajući, dahćući - užasno velika masa neobuzdanog
mesa! Mravojedi veličine slona, žabe velike kao krave; megaterijum(2)
i njegov harem neverovatne brojnosti; gmizavac
za gmizavcem za gmizavcem, grupa za grupom, porodica
za porodicom, vrsta za vrstom - trideset metara dugi, deset
metara visoki i duplo svadljiviji; jedan od njih je lupio
potpuno nedužnog darhamskog bika svojim repom i uz fijuk
ga poslao sto metara uvis da bi ovaj s uzdahom pao kraj
ćovekovih stopala i prestao da se ubraja među žive. Čovek
je rekao da su ove silne životinje čule za Arku i da dolaze.
Dolaze da se spasu od potopa. I nisu dolazile u parovima,
dolazile su sve: nisu znale da su putnici ograničeni na parove,
čovek reče, a nisu ni marile za propise, svejedno - one će
otploviti u toj Arki ili ništa. Čovek je rekao da u Arku neće
stati ni pola; i, štaviše, da dolaze gladne i da će pojesti sve
što se tu nalazi, uključujući i menažeriju i porodicu.
U biblijskom prikazu nećete naći ni traga svim ovim činjenicama.
Čitava stvar je prećutana. Čak ni imena ovih
' Megaterijum (grč. zver, divlja životinja) zool. Vrsta ogromnog izumrlog
lenjivca surlaša koji je veličinom prelazio današnjeg slona; takode: opšti
naziv za velike izumrle životinje - prim. prev.
ogromnih stvorenja nisu spomenuta. To vam kazuje da, kada
ljudi ostave prekora vredan nedostatak u ugovoru, mogu
to prećutati u Bibliji baš kao i bilo gde drugde. Te snažne
životinje bi sada, kada je transport tako težak i skup, bile od
neprocenjivog značaja za čoveka, ali sve su one izgubljene.
Sve izgubljene, i to Nojevom krivicom. Sve su se podavile.
Neke od njih pre čak osam miliona godina.
Vrlo dobro, stranac je ispričao ovu priču i Noje je uvideo
kako mora otići pre nego što monstrumi pristignu. On bi
otplovio odmah, ali su tapaceri i dekorateri radne sobe i sobe
za odmor kućne muve morali da obave konačna doterivanja,
što ga je stajalo jedan dan. Još jedan dan je izgubljen u
pokušaju da se ukrcaju muve, s obzirom na to da ih je bilo 86
milijardi, a Božanstvo je i dalje brinulo da li ih ima dovoljno.
Još jedan dan je izgubljen u utovaru i skladištenju četrdeset
tona probranog đubreta za potrebe muva.
A onda, najzad, Noje otplovi, taman na vreme; jer tek što
je Arka nestala iza horizonta, čudovišta su stigla i pridružila
se tužbalicama mnogih očajnih očeva i majki i prestrašene
dece na talasima okupanim stenama, što su, dok je kiša
pljuštala, molitvama preklinjali Svepravedno, Svemilostivo
biće, koje nikad nije odgovorilo ni na jednu molitvu još
otkad su te stene stvorene, zrno po zrno peska, a ne bi im
odgovorilo ni kad bi ih vekovi ponovo smrvili u pesak.

PISMO VI

Trećeg dana oko podneva primetili su da su ostavili
muvu. Povratak je bio dug i naporan, što zbog nedostatka
mape i kompasa, što zbog promene obala jer je voda, koja je
stalno rasla, potopila niže delove poznatog predela, a višim
promenila izgled do neprepoznatljivosti; ali posle šesnaest
dana predanog i temeljnog traganja, muvu su konačno
pronašli a na brodu joj priredili doček s počastima, za vreme
koga je Porodica stajala sa skinutim šeširima, iz poštovanja
prema njenom božanskom poreklu. Bila je iscrpljena i
pomalo klonula zbog lošeg vremena, no u sasvim dobrom
stanju. Čitave porodice su pomrle od gladi na ogoljenim
planinskim vrhovima, ali njoj nije nedostajalo hrane, jer su
je pristojno obezbeđivala brojna i raznovrsna trupla bogata
aromom smrdljive truleži. Tako je sveta ptica proviđenjem
spašena.
Proviđenje. To je reč. Jer, muva nije ostavljena slučajno. Ne,
ruka proviđenja bila je umešana u to. Ne postoje slučajnosti.
Sve što se dešava dešava se s nekom svrhom. Sve je predviđeno
još na početku vremena, predodređeno od samog početka. Još
u osvit Stvaranja Bog je predvideo da će Noje, uzbunjen
i smeten najezdom sile budućih fosila, ranije isploviti na
more i propustiti da ponese jednu određenu, neprocenjivu
bolest. Imaće sve ostale bolesti i moći će ih deliti novim
rasama ljudi kako budu dolazili na svet, ali će mu nedostajati
leđna od najboljih - tifus; bolest koja, u naročito povoljnim
okolnostima, može potpuno da skrši pacijenta, ali da ga ne
ubije; jer on posle te bolesti može ponovo stati na noge i
poživeti dug život, a opet, biti gluv, nem, šlep, osakaćen,
pretvoren u idiota. Kućna muva je njen glavni prenosilac
pa je sposobnija i poražavajuće efikasnija od svih ostalih
prenosilaca strašne pošasti zajedno. I tako, proviđenjem još
na početku vremena, ova muva je ostavljena da potraži leš
zaražen tifusom i nahrani se njegovom truleži, zarazi svoje
noge mikrobima i raznese ih po iznova naseljenom svetu
da tamo nastave posao. Od te jedne muve su, vekovima
od tada, milijarde bolesničkih kreveta bile popunjene,
milijarde teturavih tela hodale zemljom i milijarde klonulih
tela poslate pod nju.
Veoma je teško razumeti narav biblijskog Boga jer je čini
prilična zbrka suprotnosti; vrbovih sigurnosti i gvozdenih
odlučnosti; dvoličnih i apstranih od reci, i onih konkretnijih,
u paklu rođenih, a od dela
sačinjenih; prolaznih dobrota okajanih stalnom zlobnošću.
Kako god, kada posle mnogo lupanja glavom ipak dođete
do ključa za njegovu narav, to postižete s nekom vrstom
razumevanja. S nekom vrstom vrlo čudne detinje iskrenosti
koja iznenađuje, on vam je lično obezbedio taj ključ. To je
ljubomora!
Pretpostavljam da vam to oduzima dah. Već znate -jer
sam vam to ranije rekao u jednom pismu - da ljudska bića
ljubomoru bez imalo sumnje svrstavaju u slabosti; ona je
simbol malih umova; svojstvo svih malih umova, pa opet
svojstvo kojeg se i najmanji um stidi; a kada je optužen za
nju, lažljivo je opovrgava i optužbu smatra uvredom.
Ljubomora. Nemojte to zaboraviti, imajte na umu. To je
ključ. S njim ćete napokon uspeti bar delimično da razumete
Boga; bez toga ga niko ne može razumeti. Kao što sam
već rekao, on je sam otvoreno izložio taj izdajnički ključ
da bi ga svi videli. On kaže, prostodušno, otvoreno i bez
ikakvog nagoveštaja nelagodnosti: „Ja Bog, tvoj Gospod,
ljubomorni sam Bog."
Vidite, to je samo drugi način da kaže: „Ja Bog, tvoj
Gospod, mali sam Bog, mali Bog koji pazi na male stvari."
On je upozoravao: nije mogao podneti pomisao da bilo
koji drugi bog dobija neke od Nedeljnih hvalospeva ove
komične, male ljudske rase - želeo ih je sve za sebe. Cenio
ih je. Za njega su oni bogatstvo; baš kao što je to limeni
novac za pripadnika plemena Zulu.
Ali čekajte - nisam pravedan; pogrešno ga predstavljam;
zbog predrasude govorim nešto što nije tačno. On nije rekao
da želi sva laskanja samo za sebe; nije rekao kako nije voljan
da ih deli s ostalim bogovima; ono što je on rekao bilo je:
„Nećeš staviti nijednog drugog boga iznad mene."
To je potpuno druga stvar i prikazuje ga u mnogo boljem
svetlu - priznajem to. Postojalo je mnoštvo bogova, šume
su ih bile pune, kako je glasio izraz i, sve stoje on zahtevao
bilo je da bude u rangu sa svima ostalima - ni iznad, ali ni
ispod bilo kojeg od njih. Bio je voljan da i oni oplođuju
zemaljske device, ali ne pod boljim uslovima nego on. Hteo
je da ga smatraju ravnim. Na ovome je insistirao, najprostije
rečeno: nije hteo da ima druge bogove iznad sebe. Mogli su
ići u korak s njim, ali nijedan nije smeo predvoditi procesiju,
a on nije tražio pravo daje predvodi sam:
Mislite li da je bio sposoban da ostane na toj ispravnoj
i hvale vrednoj poziciji? Ne. Mogao se držati loše odluke
večno, ali se dobre nije mogao držati ni mesec dana. Uskoro,
on je to odbacio i mirno zahtevao da bude jedini Bog u
čitavom Kosmosu.
Kao što sam rekao, ljubomora je ključ; u čitavoj njegovoj
istoriji ona je očigledna. Ona je alfa i omega njegove naravi,
osnova njegove ćudi. Kakva samo sitnica može narušiti
njegov mir i uticati na njegovo rezonovanje ukoliko dotakne
njegovu golu ljubomoru! A ništa ne ističe ovu crtu njegovog
karaktera tako brzo, sigurno i naglašeno kao sumnja da mu
sledi neko nadmetanje s bogovima. Strah da će Adam i Eva,
pošto su pojeli voćku s Drveta znanja, postati „kao bogovi"
tako je zapalila njegovu ljubomoru da mu je rasuđivanje bilo
narušeno i nije mogao da tretira ta jadna stvorenja ni pošteno
ni milostivo, niti da se suzdrži od surovog i zlikovačkog
obračuna s njihovim nedužnim potomstvom.
Do dan-danas njegovo se rasuđivanje nije oporavilo od
tog šoka; divlja noćna mora osvetoljubivosti obuzela ga je
još od tad i skoro iscrpla njegovu prirodnu dosetljivost za
smišljanje bola i jada i ponižavanja i duhovne patnje kojima
je zagorčavao kratke živote Adamovih potomaka. Pomislite
samo na bolesti koje je smislio za njih! Toliko ih ima da ih
nijedna knjiga ne može sve nabrojati. A svaka od njih je
zamka postavljena za nedužnu žrtvu.
Ljudsko biće je mašina. Automatska mašina. Ona je
sastavljena od hiljada složenih i osetljivih mehanizama,
koji deluju savršeno i u skladu sa zakonima osmišljenim za
njihovo upravljanje i nad kojima čovek nema nadležnost,
vlast niti kontrolu. Za svaki od ovih hiljada mehanizama
Stvoritelj je smislio neprijatelja, čiji je zadatak da muči,
dodijava, proganja, šteti, zadaje bol, jad, preti konačnim
uništenjem. Ni jedan jedini nije prevideo.
Od kolevke pa do groba ovi neprijatelji stalno deluju; oni
ne znaju za odmor, za noć ili dan. Oni su armija: organizovana
armija; opsadna armija; armija koja napada; armija koja je
uvek na pozoru, budna, željna, nemilosrdna; armija koja
nikad ne popušta stisak, nikad ne nudi primirje.
Kreće se u vodovima, četama, batalj onima, regimentama,
brigadama, divizijama, združenim armijama; po prilici ona
udružuje svoje delove i kreće na čovečanstvo punom snagom.
To je Stvoriteljeva Velika armija i on je Glavnokomandujući.
Duž linije fronta njihovi sablasni barjaci mašu svojim
grbovima suncu u lice: Propast, Bolest i svi ostali.
Bolest! To je glavna sila, revnosna sila, razarajuća sila!
Napada dete u času njegovog rođenja; servira mu jedno
oboljenje za drugim: grlobolju, boginje, zauške, probleme
sa stomakom, zubobolju, šarlah i ostale dečje specijalitete.
Proganja dete do adolescencije i tu služi specijalitete tog
životnog doba. Potom ih proganja od mladosti do zrelosti,
od zrelosti do starosti i od starosti do groba.
Sa svim ovim činjenicama pred vama, hoćete li sada
pokušati da pogodite čovekovo glavno ime od milja za
ovog nemilosrdnog Glavnokomandujućeg? Poštedeću vas
truda - ali se ne smete smejati. To je naš nebeski Otac!
Neobičan je način na koji ljudski um radi. Hrišćanin
počinje ovom jasnom, konačnom, ovom krutom i nepokolebljivom
tvrdnjom: Bog je sveznajuć i svemoćan.
Ako je ovo slučaj, ništa se ne može dogoditi a da on
nije znao da će se to desiti; ništa se ne dešava bez njegove
dozvole; ništa se nije desilo što on nije mogao sprečiti.
To je dovoljno određeno, žarne? Time Stvoritelj postaje
direktno odgovoran za sve što se desi, zar ne?
Hrišćanin to priznaje u onoj rečenici napisanoj kurzivom.
Priznaje to osećajno, s puno božanskog oduševljenja.
I tada, učinivši tako Stvoritelja odgovornim za sve te
pobrojane patnje, bolesti i jade koje je inače mogao sprečiti,
blagosloveni hrišćanin ga spokojno naziva naš Otac!
Tako je kao što vam kažem. On pridaje Bogu svaku
osobinu koja bi išla u prilog zlotvoru, a onda dolazi do
zaključka da su zlotvor i otac ista stvar! Pa ipak će poreći
da su zlobni luđak i upravitelj crkve suštinski isti. Sta
mislite o ljudskom umu? Hoću reći, ukoliko mislite da postoji
ljudski um.

PISMO VII

Noje i njegova porodica bili su spašeni - ako se to može
nazvati nekom prednošću. Ubacio sam ako jer nikad nije
bilo pametnog šezdesetogodišnjaka koji bi se složio da
ponovo proživi svoj život. Svoj ili bilo čiji drugi. Članovi
porodice bili su spašeni, da, ali nije im bilo ugodno, bili
su puni mikroba. Puni do ušiju; otežali od njih, udebljani;
nabrekli kao baloni. Bilo je to neprijatno stanje, ali šta se
tu moglo, trebalo je da bude spašeno dovoljno mikroba da
se buduće ljudske rase obezbede strašnim bolestima, a bilo
je samo osam ljudi na brodu da posluže kao njihovi hoteli.
Mikroorganizmi su bili daleko najznačajniji deo tovara na
Arki, deo za koji je Stvoritelj najviše mario i kojim je bio
najviše zaluđen. Morali su imati dobru ishranu i udoban
smeštaj. Tu su bile bakterije tifusa, kolere, besnila, tetanusa,
luberkuloze, crne kuge i na stotine druge gospode, posebno
dragocenih kreacija, zlatnih nosilaca božje ljubavi prema
čoveku, blagoslovenih poklona zaluđenog Oca njegovoj
deci - od kojih je trebalo da svi budu luksuzno smešteni, uz
bogat zabavni program; svi su bili razmešteni na najbolja
mesta u unutrašnjosti koja je porodica mogla obezbediti: u
plućima, srcu, mozgu, bubrezima, krvi, crevima. Posebno u
crevima. Debelo crevo im je bilo omiljeno utočište. Tamo
su se skupljali, u milijardama, radili, hranili se, migoljili i
pevali slavopojke; noću, kada je bilo tiho, mogao se čuti
njihov tihi mrmor. Veliko crevo je zapravo bilo njihov raj.
Dobrano su ga popunili; učinili ga čvrstim kao kobasica.
Ovim su se ponosili. Njihova glavna slavopojka najbolje
govori o tome:
Tvrda stolico, o tvrda stolico
Radosni zvuk te oglašava
Sve dok čovekovo najudaljenije crevce
Ne počne da slavi ime svog Tvorca
Arka je imala brojne i raznovrsne nepogodnosti. Porodica
je morala da živi u društvu mnogih životinja, udiše
njihov neugodan zadah i bude danonoćno zaglušena bukom
njihovih urlika i vriske; i uz sve ove nedopustive
neprijatnosti, bilo je to posebno iskušenje za dame jer nisu
mogle da pogledaju ni u jednom pravcu a da ne vide hiljade
stvorenja obuzetih razmnožavanjem i obnavljanjem. A onda,
tu su bile i muve. Rojile su se svugde i proganjale Porodicu
celog dana. Bile su prve koje se zateknu ujutro i poslednje
koje su uveče legale. No nisu ih smeli usmrtiti niti ozlediti,
bile su svete, njihovo poreklo bilo je božansko pa su bile
Stvoriteljeve posebne ljubimice, njegove miljenice.
Uskoro će ostala stvorenja biti raspoređena svuda po svetu
- svaka na svoju stranu: tigrovi u Indiju, lavovi i slonovi u
praznu pustinju i tajna mesta u džungli, ptice u bezgranična
slobodna prostranstva, insekti u ovu ili onu klimu, već po
svojoj prirodi i potrebama; ali muva? Ona nema nacionalnost;
sve klime joj odgovaraju, čitava zemaljska kugla je njen
dom, sva stvorenja koja dišu njen su plen i za sve njih ona je
pošast iz pakla.
Za čoveka ona je božanski ambasador, opunomoćeni
izaslanik, posebni Stvoriteljev predstavnik. Ona mu širi
zarazu još u kolevci; u rojevima sleće na njegove lepljive
očne kapke; zuji, grize ga i uznemirava oduzimajući mu
san, a njegovoj umornoj majci snagu dok se tokom tih dugih
bdenja posvećuje zaštiti svog deteta od ove gamadi. Muva
uznemirava bolesnog čoveka u njegovoj kući, u bolnici,
čak i u samrtnoj postelji tokom njegovog poslednjeg daha.
Gnjavi ga za vreme obroka; prethodno lovi pacijente koji
boluju od gnusnih i smrtonosnih bolesti; gaća po njihovim
ranama, umrljava svoje noge milionima virusa koji donose
smrt; a onda dolazi do trpeze zdravog čoveka i ostavlja taj
tovar na puteru i prazni stomak pun virusa tifusa i izmeta
na njegove palačinke. Kućna muva razara više ljudskog
zdravlja i uništava više ljudskih života nego sve ostalo božje
mnoštvo glasnika jada i uzroka smrti zajedno.
Šem je bio pun dečjih glista. Divno je to, potpuno razumljiva
pažnja koju je Stvoritelj posvetio obimnom zadatku
kinjenja ljudi. Pomenuo sam već da je osmislio
posebnog neprijatelja za svaki deo čovekovog tela, ne
previđajući ni jedan jedini, i time rekao istinu. Mnogi
siromašni ljudi moraju da hodaju bosi jer ne mogu da kupe
cipele. Stvoritelj je video svoju šansu. Oceniću, u prolazu,
da je uvek obraćao pažnju na siromašne. Devet desetina
bolesti koje je izumeo predviđeno je za siromašne i oni ih
dobijaju. Oni bolje stojeći dobijaju samo ono što preostane.
Nemojte misliti da govorim nepromišljeno jer nije tako:
ogromna većina Stvoriteljevih izuma bolesti posebno je
smišljena za progon siromašnih. Ovo se vidi iz činjenice
da je jedno od najboljih i najuobičajenijih propovedničkih
imena za Stvoritelja „prijatelj siromašnih". Ni pod kakvim
okolnostima s propovedaonice nećete čuti pohvalu koja
ima i trunku istine u sebi. Najneumoljiviji i najuporniji
neprijatelj siromašnih jeste njihov nebeski Otac. Jedini
prijatelj siromašnjih jeste njihov bližnji. On ih žali, tuguje
zbog njih, a to pokazuje svojim delima. Čini mnogo da im
olakša nevolje; a zasluge za to uvek dobij a njihov Otac
nebeski.
Tako je to s bolestima. Ukoliko nauka iskoreni bolest
koja je radila za Boga, Bog je taj koji dobija zasluge i sve
propovedaonice se ore od zahvalnog ushićenja i ukazuju
na to koliko je on dobar! Da, on je to uradio. Verovatno je
čekao hiljadu godina pre nego stoje to učinio. To nije ništa;
propoved kaže daje on o tome razmišljao sve vreme. Kada
se ogorčeni ljudi dignu i zbace dugotrajnu tiraniju da bi
oslobodili naciju, prva stvar koju ushićena propoved uradi
jeste da to javno pohvali kao božji posao i pozove ljude da
kleknu na kolena i izraze mu svoju zahvalnost. I propoved
kaže s divljenja vrednim osecajem: „Neka tirani shvate da
ih Oko koje nikad ne spava nadgleda; i neka zapamte da
Gospod, naš Bog neće uvek biti strpljiv, nego će osloboditi
oluje svog gneva na njih u unapred određeni dan."
Zaboravljaju da pomenu kako je on najsporiji igrač u
čitavoj vasioni; da bi njegovo Oko koje nikada ne spava
moglo malo i odremati jer mu treba ceo vek da vidi ono što
bi bilo koje drugo oko videlo za nedelju dana; da u čitavoj
istoriji nema nikakvog primera za to da je on prvi razmišljao
o uzvišenim delima, nego je uvek pomislio na to tek pošto
je to neko drugi pomislio i učinio. Tada on stiže i prisvaja
dividende.
Odlično, pre šest hiljada godina Sem je bio pun dečjih
glista. Mikroskopske veličine, nevidljivih običnom oku. Svi
su Stvoriteljevi posebni uzročnici smrtnih bolesti nevidljivi.
To je promućurna ideja. Hiljadama godina to je sprečavalo
čoveka da dopre do uzroka svojih bolesti i prkosilo njegovim
pokušajima da ovlada njima. Tek je nedavno nauka uspela
da razotkrije neke od ovih varki.
Poslednji od ovih blagoslovenih trijumfa nauke jeste
otkriće i identifikacija ubice iz zasede koji se naziva dečjom
glistom. Njen plen su naročito bosonogi siromasi. Potajno
čeka na peskovitim mestima ii toplim regijama i probija
sebi put kroz njihova nezaštićena stopala.
Dečju glistu je pre dve-tri godine otkrio doktor koji
je dugo i strpljivo proučavao njene žrtve. Bolest koju je
uzrokovala dečja glista obavljala je svoja zla dela posvuda
po svetu još otkad je Sem kročio na Ararat, ali se nikada
nije pretpostavljalo daje to uopšte bolest. Ljudi koji su je
imali smatrani su lenjima i zbog toga su ih prezirali i sprdali
se s njima, a zapravo je trebalo da ih žale. Dečja glista je
posebno podmukli pritajeni izum i obavljala je kradomice
i neometano svoj posao vekovima; ali taj doktor i njegovi
pomoćnici sada će je iskoreniti.
Bog je u pozadini svega ovoga. On je razmišljao o tome
šest hiljada godina i dvoumio se. Ideja da se iskoreni dečja
glista bila je njegova. Veoma se približio i ostvarenju te
zamisli, ali gaje dr Čarls Vordel Stils preduhitrio. No, uspeo
je na vreme da pokupi zasluge za to. Kao i uvek.
Koštace milion dolara. Verovatno je baš hteo da priloži
tu sumu kada gaje čovek opet preduhitrio - kao i obično.
Gospodin Rokfeler. On je obezbedio milion, ali će zasluge
otići drugome - kao i obično. Današnje novine govore nešto
o tome kako deluje dečja glista:
Paraziti dečje gliste često toliko snize vitalnost zaraženih da umanje
njihov fizički i psihički razvoj, čine ih podložnijim ostalim bolestima,
smanjuju im radni učinak, a u krajevima gde bolest najviše vlada, znatno
povećavaju procenat smrtnosti od tuberkuloze, zapaljenja pluća, tifusa
i malarije. Pokazalo se daje za smanjenje vitalnosti mnoštva, čime je
ozbiljno narušen ekonomski razvoj, u nekim delovima zemlje zapravo
odgovoran ovaj parazit iako je to dugo pripisivano malariji i klimi.
Za bolest se ni u kom slučaju ne može reći da je tipična za bilo koju
klasu; ona uzima svoj danak patnje i smrti među vrlo inteligentnima
i dobrostojećima baš kao i među onima manje srećnim. Suzdržanija
procena glasi daje oko dva miliona naših ljudi zaraženo ovim parazitom.
Bolest je uobičajenija i ozbiljnija kod dece školskog uzrasta nego kod
drugih osoba.
Bez obzira na to koliko je raširena i ozbiljna ova infekcija, postoje
veoma ohrabrujući izgledi. Bolest se lako može utvrditi, brzo i efikasno
sanirati i, uz pomoć jednostavnih i odgovarajućih higijenskih predostrožnosti,
uspešno preduprediti (uz božju pomoć).
Siromašnu decu posmatra budno Oko koje nikada ne spava. Imali
su tu zlu sreću tokom čitave istorije. Ona i „božji siromasi" - kako glasi
sarkastična sintagma - nikad nisu mogli da izmaknu pažnji tog oka.
Da, siromašni, smerni, neuki - oni ih dobijaju. Uzmite,
na primer, bolest spavanja iz Afrike. Ova užasno surova
bolest za svoje žrtve odabire rasu neukih i nedužnih crnaca
koje je Bog smestio u udaljenu divljinu i spustio svoj
očinski pogled ka njima - Oko koje nikad ne spava kada
postoji šansa za izazivanje jada. Sve je sredio pre potopa.
Izabranica je bila muva, u srodstvu s cece-muvom; cecemuva
upravlja zemljom Zambezi i nasmrt ubada stoku i
konje, čineći tu oblast nedostupnom čoveku za naseljavanje.
Užasni srodnik ove muve ostavlja za sobom virus koji
uzrokuje bolest spavanja. Ham je bio pun ovih virusa i, na
kraju putovanja, on ih je izbacio u Africi i počeo je pomor
za koji nije bilo leka šest hiljada godina dok nauka nije
istražila misteriju i ulovila uzročnika ove bolesti. Pobožne
nacije sada uzdižu Boga i zahvaljuju mu što je pomogao
svojim jadnim crncima. Propoved kaže da mu sleduje sva
hvala jer je nadahnuo naučnike. On je svakako čudno biće.
Čini užasan zločin, neprestano šest hiljada godina, i onda
dobija sve pohvale jer je on ukazao nekome drugom kako
ublažiti posledice. Naziva se strpljivim, a strpljiv svakako
mora biti jer bi inače još odavno zgromio propovedaonicu
zbog jezivih pohvala koje mu se odaju s nje.
Nauka ovo kaže o bolesti spavanja, znanoj i kao crnačka
letargija:
Odlikuje se periodima spavanja koji se ponavljaju u intervalima.
Bolest traje između četiri meseca i četiri godine i uvek se fatalno
završava. Oboleli je isprva trom, malaksao, bled i ošamućen. Očni kapci
su mu otečeni, na koži se pojavljuje osip. Pada u san tokom razgovora,
jela ili rada. Kako bolest napreduje, oboleli se hrani s mukom i postaje
veoma iscrpljen. Nedostatak hranljivih rnaterija i pojavu rana od ležanja
smenjuju prvo grčevi, a zatim i smrt. Neki bolesnici polude.
On, taj koga Crkva i ljudi nazivaju nebeskim Ocem, on je
izmislio muvu i poslao je da izaziva ovaj turobni, dugotrajni
jad, melanholiju i bedu i raspadanje tela i duha jadnog
divljaka koji Velikom kriminalcu nije učinio nikakvo zlo. Ne
postoji čovek na svetu koji ne žali tog sirotog crnog jadnika
i nema čoveka koji ga ne bi iscelio kad bi mogao. Da biste
našli ličnost koja ga nimalo ne sažaljeva, morate otići do
nebesa; da biste pronašli ličnost koja ga može izlečiti, a na to
se nikako ne može naterati, morate otići na isto mesto. Postoji
samo jedan otac koji je dovoljno surov da zarazi svoje dete
tom užasnom bolešću - samo jedan. Ni sve večnosti ne mogu
stvoriti još jednog takvog. Želite li srdačan prekor poetske
gorčine? Evo jednog, još vrućeg, od srca roba:
Covekova neljudskost prema čoveku
Rastužuje bezbrojne hiljade!
Ispričaću vam finu priču s malo patosa. Čovek je, primivši
religiju, upitao sveštenika šta mora učiniti da bi bio
dostojan svog novog duhovnog znanja. Sveštenik reče:
„Oponašaj našeg nebeskog Oca, nauči da budeš kao on."
Čovekje proučio Bibliju marljivo, temeljno i s razumevanjem,
a onda je, moleći se za nebesko vodstvo, sproveo u delo
svoje podražavanje. Poslužio se trikom ne bi li naveo svoju
ženu da padne na stepeništu tako da je slomila kičmu i
ostala paralizovana do kraja života; na prevaru je gurnuo
svog brata u ruke varalice na kartama, koji ga je potpuno
opelješio i oterao u sirotište; zarazio je jednog sina dečjim
glistama, drugog bolešću spavanja, a *rećeg gonorejom;
jednu ćerku je opskrbio šarlahom i ona je počela svoje
devojaštvo gluva, nema i šlepa; pošto je pomogao jednom
nitkovu da zavede drugu, zalupio joj je vrata pred nosom te
je umrla u bordelu proklinjući ga. Onda je o svemu izvestio
sveštenika, koji je rekao da to nije način da oponaša svog
nebeskog Oca. Preobraćenik je upitao gde je pogrešio, ali
je sveštenik promenio temu i počeo se raspitivati kakvo je
vreme bilo dok je dolazio.

PISMO VIII

Čovek je bez sumnje najinteresantnija budala koja se može
naći. Takode i najekscentričnija. Ne postoji ni jedan jedini
zakon u njegovoj Bibliji ili van nje koji ima neku drugu svrhu
osim da ograniči ili porazi božji zakon.
Retko se dešava da iz proste činjenice izvuče nešto drugo
sem pogrešnog zaključka. Tu nema pomoći; tako je sazdana
zbrka koju on naziva svojim umom. Uzmite u obzir činjenice
koje on priznaje i čudne zaključke što iz njih izvlači.
Na primer, on priznaje da je Bog stvorio čoveka. Bez
čovekove želje, na svoju ruku.
Reklo bi se da to nedvosmisleno i neosporno čini Boga,
i samo Boga, odgovornim za čovekova dela. Ali čovek to
poriče.
Priznaje da je Bog načinio anđele savršenim, bez mana,
neosetljivim na bol i besmrtnim, i da je mogao isto tako biti
velikodušan s čovekom daje želeo, ali poriče daje imao bilo
kakvu moralnu obavezu da tako i učini.
Priznaje da čovek nema nikakvo pravo da izlaže sopstveno
dete obesnim surovostima, tegobnim bolestima i smrću, ali
odbija da ograniči božje povlastice ove vrste u odnosu sa
sopstvenom decom.
Biblija i čovekovi zakoni zabranjuju ubistvo, preljubu,
blud, laž, izdajstvo, krađu, ugnjetavanje i ostale zločine, ali
se slaže da za Boga ne važe ovi zakoni te on ima pravo da
ih krši po želji.
Priznaje da Bog svakom čoveku na rođenju daje
temperament i narav; priznaje da.čovek nikakvim procesom
ne može promeniti ovu ćud, već stalno ostaje pod njenom
vlašću. Pa opet, ako je jedan čovek zastrašujuće pun strasti,
a drugi je nje lišen, pravedno i razumno bilo bi da kazni
prvog za njegove zločine, a nagradi drugog koji se od
zločina suzdržava.
Tu smo - hajde da razmotrimo ove neobičnosti.
Temperament (narav)
Uzmimo za primer dva suprotstavljena temperamenta
-jarca i kornjaču.
Nijedno od ovih stvorenja nije odgovorno za svoju narav,
ali je rođeno s njom, kao i čovek, pa je ne može ni menjati
u većoj meri nego čovek.
Temperament je božji zakon ispisan u srcu svakog
stvorenja lično božjom rukom i njemu se moraju povinovati,
a tako će uvek biti, i pored svih ograničenja ili zabrana, bez
obzira na sve.
Dobro, požuda je glavna crta jarčevog karaktera, božji
zakon u nj egovom srcu kome se mora povinovati i tako će uvek
i biti u sezoni parenja, bez stanke za jelo ili piće. Kad bi Biblija
rekla jarcu: „Ti nećeš činiti preljube, ti nećeš bludničiti", čak
bi i čovek - tupavi čovek - uočio neosnovanost zabrane i bio
protiv kažnjavanja jarca zbog poštovanja zakona njegovog
Tvorca. Pa opet misli da je ispravno i opravdano tako nešto
čoveku zabraniti. Svim ljudima. Bez izuzetka.
Ovo je već na prvi pogled glupo jer su, po naravi, što je
pravi božji zakon, mnogi ljudi jarčevi i ne mogu se obuzdati
od preljube kada im se za to ukaže prilika; međutim, postoje
ljudi kojima će temperament dozvoliti da zadrže svoju
čistotu i propuste priliku ukoliko žena nije privlačna. Ali
Biblija uopšte ne dopušta preljubu, bez obzira na to može
li joj se čovek odupreti ili ne. Ne pravi nikakvu razliku
između jarca i kornjače - lakomog, strastvenog jarca, koji
mora svakodnevno da se upušta u preljubu ili će svenuti
i umreti; i kornjaka, tog hladnokrvnog, mirnog puritanca,
koji se počasti samo jednom u dve godine, a i onda zaspi
usred svega i ne budi se šezdeset dana. Nijedna gospođa
koza nije sigurna od zločinačkog napada, čak ni nedeljom,
kada gospodin jarac može biti bilo gde, pet kilometara niz
vetar, i nema nikakve prepreke sem četiri metra visoke
ograde; pritom ni gospodin kornjak ni kornjača nisu nikad
toliko željni svečanog zadovoljstva bluda da bi bili voljni da
naruše nedelju radi njih. Ali po čovekovom čudnom rezonu,
jarac je zaslužio kaznu, a kornjak pohvalu.
„Ne činite preljube", zapovest je koja ne pravi razliku
između sledećih osoba. Od svih njih se zahteva da je
poštuju:
Tek rođena deca.
Deca u kolevci.
Školarci.
Mladići i devojke.
Tek odrasli.
Oni malo stariji.
Muškarci i žene od četrdeset.
Od pedeset.
Od šezdeset.
Od sedamdeset.
Od osamdeset.
Od devedeset.
Od sto.
Zapovest ne deli svoj teret na jednake delove, a i ne
može.
To nije teško prvim trima grupama, u kojima su deca.
Teško je - teže -još teže sledećim trima grupama.
Blagosloveno je lakše narednim trima grupama.
Do ovog vremena već je nanela svu moguću štetu i
mogla bi biti izbačena iz upotrebe. Pa ipak, komičnom
imbecilnošću, ona i dalje važi pa su i četiri preostala
životna doba ostavljena pod njenom zabranom. Sirote stare
olupine, ne bi se mogle oglušiti o zapovest čak i da hoće.
I pomislite - pošto se svetački suzdržavaju od preljube,
pohvaljeni su za to! To je glupost; jer čak i Biblija zna
da kad bi i najstariji veteran mogao povratiti svoj životni
vrhunac bar na jedan sat, smesta bi vezao tu zapovest
mačku o rep i sredio prvu ženu na koju naiđe, čak i kada
bi bila potpuno nepoznata.
Upravo je onako kako sam rekao: svaki postulat u
Bibliji i zakonicima predstavlja pokušaj da se prekrši božji
zakon - drugim recima, nepromenljivi i neuništivi zakon
prirode. Bog ovih ljudi već je na milion načina pokazao da
ne poštuje nijedan biblijski postulat. On sam krši svaki od
njih, i preljubu i sve ostalo.
Božji zakon, sasvim jasno rastumačen ženskom zamisli,
glasi ovako: neće biti ograničenja seksualnih odnosa s
drugim polom, u bilo kom životnom dobu.
Božji zakon, sasvim jasno rastumačen muškom zamisli,
glasi ovako: celog života bićeš pred nepopustljivim seksualnim
ograničenjima i zabranama.
Dvadeset tri dana svakog meseca (kada nije trudna) od
trenutka kada žena napuni sedam godina pa dok ne umre od
starosti, ona je spremna za akciju, a i sposobna. Sposobna
kao svećnjak da primi svecu. Sposobna svaki dan, sposobna
svaku noć. Takođe, ona želi tu svecu-žudi za njom, iščekuje,
čezne, a to joj nalaže božji zakon u njenom srcu.
Ali muškarac je samo nakratko sposoban; a i onda samo u
umerenoj meri koja se pridaje reci u slučaju njegovog pola.
On je sposoban od šesnaest-sedamnaest pa nadalje sledećih
trideset pet godina. Posle pedesete njegova sposobnost
opada, razmaci su dugi, a rezultati nisu posebno značajni
ni za jednu stranu; dok je u isto vreme njegova prabaka kao
nova. Sve je u redu s njenim cvetkom. Njen svećnjak je
čvrst kao i uvek, dok je njegova sveca, kako godine prolaze,
sve mekša i iznošenija, sve dok više ne može da stoji pa s
tugom mora da je odloži nadajući se blagoslovenom vaskrsnuću
koje se nikad ne dešava.
Žena je sazdana tako da njen cvetak nije za upotrebu tri
dana mesečno i delom u trudnoći. Ovo je doba nelagode, a
često i trpljenja. Zbog pravedne i odgovarajuće naknade,
ona ima tu naročitu povlasticu neograničene preljube svih
ostalih dana u životu.
Ovo je božji zakon oblikovan njenim stvaranjem. Sta se
dešava s ovom naročitom povlasticom? Da li ona slobodno
uživa u njoj? Ne. Nigde u čitavom svetu. Svugde je uskraćena.
Ko to čini? Muškarac. Muškarčevi postulati - ukoliko Biblija
uistinu jeste božja reč.
Eto vam primera Čovekovih „moći razmišljanja", kako ih
on naziva. On opaža određene činjenice. Na primer, kako u
njegovom životu nema ni dana daje zadovoljio neku ženu;
takode, ne prođe ni dan u životu bilo koje žene a da ona nije
mogla staviti na muke, poraziti i izbaciti bar deset mužjaka
iz svog kreveta.3 On sve te kristalno jasne činjenice stavlja
na gomilu i iz njih izvlači iznenađujući zaključak: Stvoritelj
je hteo da žena bude svedena na jednog muškarca.
3 Na ostrvlju Sendvič 1866. umrla je punačka kraljevska princeza. Počasno
mesto na njenom pogrebu imala su 36 divno građena mlada urođenika. U
pesmi koja je hvalila razna dostignuća i zasluge pokojne princeze, tih 36
pastuva nazvano je njenim haremom, a činjenica da su svi bili uposleni bila
je njen ponos i dika pa se nekoliko puta čak desilo daje više od jednog bilo
u mogućnosti da naplati prekovremeni rad - prim. aut. (M. T.)
I tako on konkretizuje taj jedinstveni zaključak u zakon
za sve i zauvek.
I on to radi bez dogovora sa ženom, mada ona rizikuje
hiljadu puta više od njega. Njegova je sposobnost prokreacije
ograničena na prošek od sto puta godišnje tokom pedeset
godina, a njena je dobra tri hiljade puta godišnje u istom
periodu - i još onoliko godina koliko duže pozivi. Tako
njegov životni interes u tom pogledu jeste pet hiljada
osveženja, a njen sto pedeset hiljada; pa ipak, umesto da
pošteno i časno prepusti donošenje zakona osobi koja ima
neuporedivo više na kocki od njega, taj neprevaziđeni krmak,
koji nema šta bitno da izgubi, radi to na svoju ruku!
Dosad ste, iz mojih učenja, mogli saznati da je čovek
budala; sada vam je jasno daje žena velika budala.
Da ste vi, ili bilo koja druga zaista pametna osoba,
uređivali poštene i pravedne odnose muškarca i žene, dali
biste čoveku dva odsto interesovanja za jednu ženu, a ženi
harem. Zar ne biste? Naravno da biste. Dajem vam reč, ovo
stvorenje s iznurenom svećom uredilo je stvari na potpuno
drugačiji način. Solomon, koji je bio jedan od ljubimaca
Božanstva, imao je kopulacijsku svitu od sedam stotina
žena i tri stotine konkubina. Da bi uopšte preživeo, on nije
mogao pošteno zadovoljiti ni dva od svih tih mladih bića,
čak i da je imao petnaest stručnjaka da mu pripomognu.
Sasvim je izvesno da je bezmalo njih hiljadu moralo
gladovati čitav niz godina. Zamislite čoveka toliko tvrda
srca da svakodnevno posmatra svu tu patnju i ne učini ništa
daje ublaži. Čak je tom njihovom jadu dodao i oštru bol:
uvek su im na vidiku snažni čuvari izuzetnih muških oblina
od kojih je išla voda na usta jadnim draganama, no oni nisu
imali čime da uteše svećnjake, budući da su ta gospoda bili
evnusi. Evnusima su svece uklonjene. Umetnički.4
4 Nameravam, pre svog povratka, da objavim ova pisma ovde, na ovom
svetu. Dva izdanja. Jedno, neredigovano, za čitaoce Biblije i njihovu decu;
drugo, pročišćeno, za profinjene osobe - prim. aut. (M. T.)
S vremena na vreme, u nastavku, pokazivaču vam kako
biblijski zakoni uvek krše božji zakon i kako zatim, ubačeni
u zakonike raznih nacija, nastavljaju da ga krše. Ali to se
neće promeniti; nema potrebe za žurbom.

PISMO IX

Arka je nastavila svoje putovanje, plutajući tu i tamo i
opet nazad, bez orijentacije i kontrole, izložena hirovima
nasumičnih vetrova i uskovitlanih struja. I ta kiša, kiša,
kiša! Nastavila je da pada, sipa, natapa, plavi. Takva kiša
nikad dotad nije viđena. Čulo se za četiristo milimetara na
dan, ali to nije ništa spram ovoga. Ovo je bilo tri hiljade
milimetara na dan - tri metra! Ovim neverovatnim tempom
padala je četrdeset dana i četrdeset noći i potopila svako
brdo od hiljadu dvesta metara. Onda su nebesa, pa čak i
anđeli presušili; nije više bilo vode..
Kao potpuni potop, ovaj je bio razočaravajuć, ali već je
bilo bezbroj potopa, o čemu svedoče sve biblije i sve nacije,
pa je ovaj sasvim izvesno mogao predstavljati najveći.
Na kraju je Arka dosegla visove i zaustavila se na vrhu
planine Ararat, pet hiljada metara iznad doline, i njen živi
tovar se iskrcao i uputio niz planinu.
Noje je posadio vinograd, pio vino, čije ga je dejstvo
nadvladalo.
On je bio odabran od svih ljudi jer je bio najbolji
postojeći primerak. On je trebalo da začne ljudsku rasu
na novim osnovama. Ovo je bila nova osnova. Izgledi su
bili loši. Nastavljati eksperiment bilo je veoma nerazumno
preuzimanje velikog rizika. Sada je bio trenutak s ovim
ljudima učiniti ono što je tako promišljeno učinjeno s
ostalima - potopiti ih. Svako sem Stvoritelja uvideo bi ovo.
Ali On nije. Hoću reći, možda nije.
Tvrdi se da je On od početka vremena predvideo sve
što će se desiti. Ako je to tačno, on je predvideo da će
Adam i Eva pojesti jabuku; da će njihovo potomstvo biti
nepodnošljivo i morati da bude potopljeno; da će onda na
Nojevo potomstvo doći red da bude nepodnošljivo te će On
uskoro morati da napusti svoj presto na nebesima i side da
bi bio razapet kako bi ponovo spasao tu zamornu ljudsku
rasu. Čitavu? Ne! Njen deo? Da. Koliki deo? U svakoj
generaciji, među stotinama i stotinama generacija, možda
tek desetak hiljada od milijardu, koliko će ih umreti i otići
u večno prokletstvo. Tih deset hiljada će proizaći iz malog
tela hrišćana i samo jedan od stotinu iz tog malog tela imaće
ikakvu šansu. Ali, zapravo, nijedan od njih, osim možda
takvih rimokatolika koji su bili te sreće da imaju popa pri
ruci da im ošmirgla dušu pre poslednjeg daha, i tu i tamo
ponekog prezbiterijanca. Ostali se ne mogu spasti. Svi ostali
su prokleti. Milioni.
Hoćete da kažete kako je predvideo sve ovo? Propoved
to tvrdi. To bi bilo isto kao i tvrditi daje u razumu Božanstvo
Glavni kosmički sirotan, a daje po moralu i karakteru na
Davidovom nivou.

PISMO X

Dva zaveta su zanimljiva, svaki na svoj način. Stari zavet
nam daje onakvu sliku Božanstva tih ljudi kakva je bila pre
nego što je primio religiju, a Novi onu nakon toga. Stari
zavet se bavi uglavnom krvlju i putenošću. Novi Spasenjem.
Spasenjem vatrom.
Kada je Božanstvo prvi put sišlo na Zemlju, donelo je
život i smrt; kada je došlo drugi put, donelo je pakao.
Život nije bio vredan poklon, ali smrt jeste. Život je
bio grozničav san, sačinjen od radosti zagorčanih jadima,
zadovoljstava zatrovanih bolom; san koji je bio noćnomorna
zbrka grčevitih i prolaznih zadovoljstava, ekstaza, ushićenja,
sreće, protkanih dugotrajnim jadima, bolima, opasnostima,
užasima, razočaranjima, porazima, poniženjima i očajanjima
- najteža kletva koju je mogla osmisliti božanska razboritost;
ali smrt je bila slatka, smrt je bila blaga, smrt je bila dobra;
smrt je isceljivala bolnu dušu i slomljeno srce i pružala im
odmor i zaborav, smrt je bila najbolji čovekov prijatelj;
kada čovek ne bi više mogao izdržati život, smrt bi naišla i
oslobodila ga.
Vremenom, Božanstvo je uvidelo da je smrt greška;
greška jer je bila nedovoljna; nedovoljna jer je, dok je
bila divljenja dostojno sredstvo za stvaranje jada živima,
mrtvima je dozvoljavala da pobegnu od svih ostalih progona
u blagosloveno pribežište groba. Ovo nije bilo dovoljno.
Morao je smisliti način da mrtve progoni i u grobu.
Božanstvo je neuspešno razmišljalo o ovom problemu
četiri hiljade godina, ali čim je došlo na Zemlju i postalo
hrišćanin, u glavi mu se razbistrilo i znao je šta da radi.
Izmislio je pakao i objavio ga.
Takoreći, kao krotki i blagi Spasilac bioje hiljadu milijardi
puta suroviji nego ikad u Starom zavetu - o, neuporedivo
užasniji nego što je to ikad bio za svog najgoreg vremena u
tim starim danima!
Blag i krotak? Uskoro ćemo ispitati taj poznati sarkazam
pri svetlosti pakla koji je izmislio.
Mada je tačno da ruka zlobe mora biti pružena Isusu,
izumitelju pakla, mora se reći daje bio sasvim dovoljno grub
i bezobziran prema svim božjim svrhama čak i pre nego što
je postao hrišćanin. Nigde se ne pominje da je ikad zastao
da pomisli kako je on taj koga treba kriviti kada je čovek
zgrešio, mada se čovek samo ponašao u skladu s prirodom
koja mu je data. Ne, On je kaznio čoveka, umesto da kazni
sebe. Štaviše, kazna je obično prevazilazila prekršaj. Takođe,
često bi zapala nekog drugog, ne prekršioca - glavnog
čoveka, starešinu zajednice, na primer.
Izrael prebivaše u Sitimu, i narod se poče kvariti sa
kćerima moabskim.
Gospod reče Mojsiju: Skupi sve poglavice narodne i obesi krive
pred Gospodom, prema Suncu, da se odvrati plameni gnev Gospodnji
od Izraela.5
Da li vam to izgleda pošteno? Ne može se zaključiti da
su „ljudske glavešine" bile uključene u bilo kakav blud pa
ipak su obešene umesto „ljudi".
Ako je to bilo pošteno i ispravno tada, bilo bi pošteno i
ispravno danas jer propoved tvrdi daje božja pravda večna
i nepromenljiva; takođe i daje on Vrelo moralnih načela i
da su njegova načela večna i nepromenljiva. U redu, onda,
moramo verovati da bi, ukoliko ljudi iz Njujorka počnu da
bludniče s ćerkama Nju Džerzija, bilo pošteno i ispravno
postaviti vešala ispred gradske kuće i obesiti gradonačelnika
i šerifa i nadbiskupa, iako oni nisu imali veze s tim. To mi
se ne čini ni pošteno ni ispravno.
Štaviše, možete biti potpuno sigurni u jednu stvar: to se
nije moglo dogoditi. Ovi ljudi to ne bi dozvolili. Oni su bolji
od njihove Biblije. Ništa se neće dogoditi tu, osim možda
nekih tužbi, zbog odšteta, ukoliko se incident ne bi mogao
zataškati; i čak tamo dole na Jugu oni ne bi nastavili protiv
ljudi koji nisu imali veze s tim; nabavili bi uže i tragali za
supreljubnicama, a ako ih ne bi mogli naći, onda bi linčovali
crnčugu.
Stvari su se veoma poboljšale od doba Svemogućeg, ma
šta propoved rekla.
Hoćete li i dalje da ispitujete božanska moralna načela i
narav i ponašanje? I hoćete li se setiti da se od dece na vero-
5 Stari zavet, Knjiga četvrta: Idolopoklonstvo u Moabskoj ravnici, prevod
Lujo Bakotić, Dobra vest, 1989 - prim. prev.
nauci u crkvi zahteva da vole Svemogućeg, da ga poštuju,
hvale i od njega načine uzor, da pokušaju da budu što više
kao on? Čitajte:
1. Gospod govori Mojsiju i reče:
2. Osveti sinove Izraelove na Madijancima, pa ćeš se onda
pribrati k rodu svome (...)
7. Oni zavojštiše na Madijance, kao što Gospod zapovedi Mojsiju
i pobiše sve muške.
8. Pobiše i kraljeve Madijanske sa drugima koje im pobiše;
naime, Evija, Rekema, Sura, Ura, Reba, pet kraljeva Madijanskih: ubiše
mačem i Balaama, sina Beorova.
9. Sinovi Izraelovi zarobiše sve žene Madijanke i decu njihovu, i
opleniše svu stoku njihovu, krupnu i sitnu, i sve blago njihovo.
10. Mesta njihova i gradove njihove u kojima oni nastavahu sve
popališe.
11. Pokupiše svu pljačku i sav plen, ljude i stoku.
12. i povedoše roblje, pljačku i plen k Mojsiju i svešteniku
Eleazaru i k zboru sinova Izraelovih, u logor na polju Moabskom kraj
Jordana, prema Jerihonu.
13. Mojsije i sveštenik Eleazar i svi knezovi od zbora iziđoše im
na susret iz logora.
14. Mojsije se razgnevi na vojvode, na tisućnike i na stotinare,
koji se vraćahu s boja.
15. On im reče: Što ostaviste u životu sve ove žene?
16. Gle, to su one koje po reci Balaamovoj zavedoše sinove
Izraelove na neverstvo prema Gospodu, u sporu Peorskome, te dođe
ona pogibija na narod Gospodnji.
17. Pobijte sad svu mušku decu i pobijte sve žene koje su poznale
čoveka,
18. a devojke koje ne poznaše čoveka ostavite u životu.
19. A vi ostanite sedam dana izvan logora. Svaki koji je koga ubio
i koji se dotakao ubijenoga, očistiće u treći i u sedmi dan sebe i roblje
svoje.
20. Očistićete i sve haljine i sve stvari kožne i sve stoje od kostreti
i sve drvene sudove.
21. Sveštenik Eleazar reče vojnicima koji bejahu išli u boj: Evo
što naređuje zakon koji je Gospod propisao Mojsiju ...
25. Gospod reče Mojsiju:
26. Izbroj ti i sveštenik Eleazar i poglavice od plemena naroda ceo
plen koji je zaplenjen, ljude i stoku,
27. i razdeli sve što je zaplenjeno po polovinu na vojnike koji su
išli u boj i na sav zbor.
28. Od dela od vojnika koji su išli u boj uzećeš dažbinu za Gospoda
31. Moj sije i sveštenik Eleazar učiniše kao što Gospod zapovedi
Mojsiju.
32. Plen koji osta od pljačke onih koji behu u boju bi: šest stotina
i sedamdeset i pet hiljada ovaca,
33. sedamdeset i dve hiljade goveda,
34. šezdeset i jedna hiljada magaraca,
35. trideset i dve hiljade ženskinja što ne bese poznalo čoveka.
40. šesnaest hiljada duša ljudskih, a od toga deo Gospodnji trideset
i dve duše.
41. Mojsije predade svešteniku Eleazaru deo za prinos Gospodu,
kao što mu Gospod zapovedi.
47. Od te polovine, koja dopade sinovima Izraelovim, Mojsije uze
po jedno od pedeset, i od ljudi i od stoke, i predade Levitima koji čuvaju
šator Gospodnji kao što mu Gospod zapovedi.6
10. Kad dođeš pod koji grad da ga bijes, prvo ga ponudi mirom ...
13.1 kad ti ga Gospod, Bog tvoj, u ruke preda, pobićeš sve muškarce
mačem.
14. Ali ćeš za sebe uzeti žene, decu, stoku i sve što se nađe u gradu,
sav plen njegov, i ješćeš plen neprijatelja svojih, koje ti Gospod, Bog
tvoj, preda.
15. Tako ćeš činiti sa svim gradovima koji su daleko od tebe i ne
spadaju u gradove ovih naroda.
16 .Ali u gradovima ovih naroda, čiju zemlju tebi Gospod, Bog tvoj,
u nasleđe daje, nećeš ostaviti u životu ništa od svega što diše.7
Biblijski zakon kaže: „Ne ubij".
Božji zakon, posađen u srce svakog čoveka u trenutku
njegovog rođenja, kaže: „Ne ubij".
Poglavlje koje sam citirao pokazuje kako je postulat iz
Svetog pisma još jedanput doživeo neuspeh. On ne može
odbaciti još snažniji zakon prirode.
6 Stari zavet, Knjiga IV, Pobeda nad Madijancima, prevod Lujo Bakotić,
Dobra vest, 1989 - prim. prev.
7 Stari zavet, Knjiga V, O opsadi gradova, prevod Lujo Bakotić, Dobra vest,
1989 - prim. prev.
Sudeći po verovanju ovih ljudi, sam Bog je rekao: „Ne
ubij".
Onda je jasno da se ni sam nije mogao držati svojih
zapovesti.
Ubio je sve te ljude - sve muškarce.
Oni su uvredili Božanstvo na neki način. Mi znamo koji
je bio prekršaj, a da i ne tragamo; hoću reći, znamo da je
bio tričarija; neka sitnica kojoj niko osim Boga ne bi pridao
značaj. Više je nego verovatno da je Madijanac kopirao
Onanovo ponašanje, kome je bilo zapoveđeno da „krene
na bratovljevu ženu" - što je i učinio; ali umesto da dovrši
posao, on je „prolio to na zemlju". Bog je pogubio Onana
zbog toga jer nikad nije trpeo nedostatak profinjenosti. Bog je
pogubio Onana i do dana današnjeg hrišćanski svet ne može
razumeti zašto se zaustavio na Onanu, umesto da pogubi sve
Stanovništvo u krugu od četiristo kilometara - s obzirom na
to da nisu bili krivi za taj prekršaj, a samim tim i isti oni koje
bi obično pomorio. Jer, tako je uvek zamišljao sprovođenje
pravde. Da je imao moto, on bi glasio: „Ne dozvolite da
nedužni pobegne." Sećate se šta je učinio u doba potopa.
Tu su bile gomile sitne dečice za koju je znao da mu nikad
nisu učinila nikakvo zlo; ali njihovi srodnici jesu, što mu je
bilo sasvim dovoljno: gledao je kako voda raste ka njihovim
usnama s kojih se čuo krik, video strašni užas u njihovim
očima, video agoniju preklinjanja na licima majki koja bi
dirnula svako srce osim njegovog, ali on se posebno namerio
na nedužne i potopio te jadne male prikane.
I setićete se da su u slučaju Adamovog potomstva čitave
milijarde nedužne - niko od njih nije imao udela u prekršaju,
ali ih Božanstvo smatra krivima do današnjeg dana. Niko
se ne može provući, osim priznavanjem te krivice - nema
jeftinije laži koja bi više odgovarala.
Neki Madijanac mora da je ponovio Onanov čin i time
prizvao tu strašnu propast za svoju naciju. Ukoliko to nije
bila prostota koja je ranije izazvala Božanstvo, onda znam
staje to bilo: neki Madijanac je pišao na zid. Siguran sam
u to jer to je bila prostota koju Izvor etikecije nikad ne bi
mogao istrpeti. Čovek bi mogao pišati na drvo, mogao bi
pišati na majku, mogao bi pišati na sopstvene pantalone i
provući se s tim, ali ne srne pišati na zid -jer bi time otišao
stvarno predaleko. Poreklo božanske predrasude prema
ovom skromnom zločinu nije navedeno, ali mi znamo da
je predrasuda bila veoma jaka - tako jaka da ništa osim
potpunog masakra ljudi koji nastanjuju oblast gde je zid
oskrnavljen ne bi moglo zadovoljiti Božanstvo.
Uzmite u obzir Jeroboamov slučaj. „Odseći ću Jeroboamu
ono stoje pišalo na zid." To je učinjeno. I nije samo čovek
koji je to učinio prikraćen nego i svi drugi.
Isto je s Baašinim domom: svako je pomoren, rođaci,
prijatelji i svi, ne izuzimajući „ni onog koji je pišao na zid".
U Jeroboamovom slučaju imate izvanredan primer božjeg
običaja da ne ograničava kaznu samo na krive; uključeni su
i nedužni. Čak je i „preostali" iz te nesrećne kuće uklonjen,
i pored toga stoje „čovekkoji odnosi balegu". To uključuje
i žene, mlade devojke i devojčice. Sve nedužne budući da
nisu mogle pišati na zid. Niko tog pola to ne može. Niko
sem pripadnika drugog pola ne može izvesti tu majstoriju.
Čudna predrasuda. I još uvek postoji. Protestanti još drže
Bibliju pri ruci u kući, tako da je deca mogu proučavati i
jedna od prvih stvari koje dečaci i devojčice nauče jeste
kako da budu pravedni i sveti i da ne pišaju na zid. Oni te
stranice proučavaju više nego bilo koje druge, osim onih
koji podstiču na masturbaciju. Njih love i proučavaju u
osami. Ne postoji protestantsko dete koje ne masturbira. Ta
umetnost je najranije dostignuće koje mu njegova religija
pruža. A i njoj.
Biblija ima ovu prednost nad svim ostalim knjigama
koje uče finoći i dobrim manirima: daje se deci. Ulazi u
um u njihovom najosetljivijem i za učenje najprijemčivijem
dobu. Ostali moraju da čekaju.
Imaćeš lopaticu kao svoje oružje: i njome ćeš, kada poželiš
da se olakšaš, kopati i pokriti ono stoje izašlo iz tebe.
To pravilo je izmišljeno u tim starim danima jer je „Bog,
tvoj Gospod hodao tvojim logorom".
Verovatno nije vredno truda pokušati zasigurno saznati
zbog čega su Madijanci istrebljeni. Možemo jedino biti
sigurni da to nije zbog nekog velikog prekršaja; jer slučajevi
Adama, potopa i skrnavitelja zida to nam pokazuju.
Madijanac je mogao zaboraviti svoju lopaticu kod kuće i
time navući nevolju. Svejedno, to nije bitno. Bitna je sama
nevolja i pouke jedne i druge vrste koje nudi za poučavanje
i uzdizanje hrišćana danas.
Bog je napisao na kamenim pločama: „Nemoj ubiti".
Takode i: „Ne čini preljubu".
Pavle je, govoreći božanskim glasom, savetovao protiv
seksualnih odnosa uopšte. To je velika promena u božanskom
gledanju na stvari u poređenju s onim koje je vladalo
u doba Madijanaca.

PISMO XI

Ćela ljudska istorija je crvena od krvi, gorka od mržnje
umrljana surovošću; ali, još od biblijskih vremena, ove
pojave su na neki način ograničene. Čak se i Crkva, kojoj
se još od početka vladavine pripisuje prolivanje više nevine
ljudske krvi nego što su je svi politički ratovi zajedno
prolili, drži granice. Neke granice. Ali primecujete da kada
Gospod Bog Neba i Zemlje, obožavani Otac čovekov ide u
rat, onda nema granice. Potpuno je nemilosrdan - On, koga
zovu Izvorom milosti. On ubija, ubija, ubija! Sve ljude, sve
zveri, sve dečake, sve bebe; takođe i sve žene i sve devojke,
osim onih koje nisu deflorisane.
On ne pravi razliku između nevinog i krivog. Bebe su
bile nevine, zveri su bile nevine, mnogi ljudi, mnoge žene,
mnogi dečaci, mnoge devojke bili su nevini pa opet su
morali da pate s krivima. Ono stoje ludi Otac zahtevao jeste
krv i jad; bilo mu je svejedno koje zgrešio.
Najgora kazna od svih odmerena je onima koje nikakvim
slučajem nisu mogle zaslužiti tako užasnu sudbinu - 32.000
devica. Pregledali su im intimne delove kako bi se uverili u
to da im je himen još uvek neozleđen; nakon tog poniženja
poslate su daleko od domovine da bi bile prodate u ropstvo;
najgore, a takođe i najsramotnije, ropstvo prostitucije;
ropstvo kreveta, da pobude požudu i onda je zadovolje
svojim telima; ropstvo svakog kupca, bio on gospodin ili
grubi prljavi siledžija.
Otac je bio taj što je ovako surovo i nezasluženo kaznio
ove device, bez prijatelja, roditelja i srodnika koje je pobio
pred njihovim očima. I da li su mu se pritom usrdno molile
za milost i spas? Bez ikakve sumnje.
Ove device bile su „plen". Tražio je svoj deo i dobio ga.
Kakvu je on mogao imati korist od devica? Obratite pažnju
na njegovu kasniju istoriju i znaćete.
Njegovi sveštenici su dobili svoj deo u devicama, takođe.
Kakvu su korist oni mogli imati od njih? Poverljiva istorija
rimokatoličke ispovedaonice može vam odgovoriti na to
pitanje. Glavna zabava ispovedaonice bilo je zavođenje
- tokom celog razdoblja Crkve. Otac Hijacint svedoči da
je od stotinu sveštenika koje je ispovedio, njih devedeset
devet uspešno koristilo ispovedaonicu za zavođenje
udatih žena i mladih devojaka. Jedan sveštenik je priznao
da od devet stotina devojaka i žena kojima je služio kao
ispovednik nijedna nije izbegla njegov pohotni zagrljaj,
osim onih starijih i neprivlačnijih. Zvanični spisak pitanja
koje sveštenik treba da postavi izazvaće uzbuđenje koje će
savladati svaku ženu ako nije paralitična.
Nema ničega, kako u varvarskoj tako i u civilizovanoj
istoriji, što je toliko potpuno, toliko nemilosrdno temeljno
kao stoje to pohod Milostivog Oca na Madijance. Zvanični
izveštaj ne govori o slučajevima, pojedinačnim događajima i
detaljima, on se bavi samo sveukupnim podacima: sve device,
svi muškarci, sve bebe, sva „stvorenja koja dišu", sve kuće,
svi gradovi; daje vam samo široku sliku, razvučenu odavde
dovde i preko, dokle god oko doseže, ugljenisanih ruševina
i pustoši kakva nastaje nakon uraganske oluje; vaša mašta
dodaje i neprirodan mir, užasnu tišinu - tišinu smrti. Ali,
naravno daje bilo raznih slučajeva. Gde ćemo ih potražiti?
U istoriji jučerašnjeg datuma. U istoriji koju je stvarao
američki crvenokožac. On se ugledao na božji posao i obavio
ga u božjem duhu. Godine 1862. Indijanci iz Minesote su
se, pošto su bili izloženi dubokoj nepravdi i prevrtljivosti
vlade Sjedinjenih Država, digli protiv belih naseljenika i
masakrirali ih; masakrirali sve koji su im dopali šaka, bez
obzira na starost ili pol. Uzmite u obzir ovaj slučaj:
Dvanaest Indijanaca upalo je na farmu u osvit dana i
zarobilo porodicu: farmera i njegovu ženu i četiri ćerke, od
kojih je najmlađa imala četrnaest, a najstarija osamnaest
godina. Razapeli su roditelje; hoću reći, potpuno gole su ih
postavili uza zid dnevne sobe i prikucali im šake za njega.
Onda su razgolitili ćerke, polegli na pod ispred njihovih
roditelja i zatim ih na smenu silovali. Konačno su razapeli
devojke na zid naspram roditelja i odsekli im noseve i grudi.
Oni su takođe - ali neću ulaziti u to. Postoji granica. Postoje
poniženja tako užasna da ih pero ne može opisati. Jedan
član te jadne razapete porodice - otac -još uvek je bio živ
kada je dva dana kasnije naišla pomoć.
Sada imate jedan od slučajeva masakra u Minesoti.
Mogao bih vam navesti pedeset. Oni bi pokrili sve različite
vrste surovosti koje je brutalni ljudski um ikad smislio.
I sada znate, po ovim sigurnim pokazateljima, šta se desilo
pod ličnim vodstvom Milosrdnog Oca tokom njegovog poho
da na Madijance. Pohod u Minesoti bio je tek kopija onoga u
Madiji. Ništa se nije dogodilo u jednom a da se nije dogodilo
u drugom.
Ne, to nije potpuno tačno. Indijanac je bio milostiviji
nego stoje to bio Milosrdni Otac. Nije prodao device u ropstvo
da udovoljavaju požudi ubica njihovih srodnika dok
god njihovi tužni životi traju; silovao ih je, a onda milostivo
skratio njihovu naknadnu patnju, podarivši im dragocenu
smrt. Spalio je neke kuće, ali ne sve. Odveo je nevine tupe
zveri, ali nije pogubio nijednu.
Da li biste očekivali da isti ovaj Bog bez savesti, ovaj
moralni bankrot, postane učitelj vrline; blagosti; krotkosti;
pravednosti; neiskvarenosti? To izgleda nemoguće, ekstravagantno;
ali čujte ga. Ovo su njegove sopstvene reci:
Blaženi siromašni duhom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!
Blaženi koji su ožalošćeni, jer će se utešiti!
Blaženi krotki, jer će držati zemlju!
Blaženi gladni i žedni pravde, jer će se nasititi!
Blaženi milosrdni, jer će naći milosrđe!
Blaženi koji su čistog srca, jer će Boga videti!
Blaženi miroljubivi, jer će se sinovi Božji nazvati!
Blaženi progonjeni zbog pravde jer je njihovo kraljevstvo nebesko!
Blaženi vi, kad vas budu grdili i gonili, i kad budu na vas, zbog
mene, svakojaka zla lažno govorili.8
Usta koja su izgovorila ove strašne sarkastične tvrdnje,
ta bezmerna licemerja jesu ista ona koja su naredila potpuni
masakr madijskih muškaraca, beba i stoke; potpuno progonstvo
devica u prljavo i neopisivo ropstvo. Ovo je ista
osoba koja je izložila Madijance izuzetnim surovostima
koje su ponovili, detalj po detalj, Indijanci u Minesoti
osamnaest vekova kasnije. Madijska epizoda gaje ispunila
zadovoljstvom. Tako je i s onom u Minesoti, ili bi učinio
nešto daje spreči.
8 Blaženstva, Evanđelje po Mateju, gl. V, prevod Lujo Bakotić, Dobra vest,
1989 - prim. prev.
Blaženstva i citirana poglavlja iz četvrte i pete knjige
Mojsijeve trebalo bi uvek zajedno čitati s propovedaonice;
tada bi kongregacija dobila sveukupni uvid u našeg nebeskog
Oca. Pa opet, ne znam nijednog propovednika daje učinio
tako

Preveo
Vladimir Davić
izvor

Нема коментара:

Постави коментар